У том смислу није ни Председник Србије Томислав Николић, већ Председник Србије, Томислав Николић, пошто само једног председника имамо.
Редовно се одваја зарезима АПОЗИЦИЈА, тј. други назив неког појма кад има карактер накнадно додатог елемента казивања или именовања тог појма.
Кад се један и други назив не разликују по ширини значења, онај други се схвата као апозиција и одваја зарезом, без обзира на распоред једног и другог назива:
Поново је навраћао онај твој јучерашњи посетилац, Петар Николин.
Поново је навраћао Петар Николић, онај твој јучерашњи посетилац.
Ако је пак један назив шири и општији, а други ужи и конкретнији, онда се зарез пише кад шири назив долази иза ужег, а не пише се ако је редослед обрнут:
Гражданица је уведена вољом Петра Великог, руског цара — реформатора.
Иридијум, сребрнастобијели метал, има велику примену у електротехници.
АЛИ:
Гражданицу је увео руски цар Петар Велики.
Метал иридијум има велику примену у електротехници.
Не пише се, међутим, зарез испред ширег назива ако је он додат као непосредна одредба, ради диференцирања двојаког значења ужег назива, као ни у неким устаљеним спојевима и стилским обртима:
Дреница поток извире изнад Дренице села.
Отидоше Румијом планином.
И Тимок су воду пребродили.
Београде граде, многи ми те хвале.
Slažem se. Predsednik Srbije Tomislav jednako kao što bismo pisali kraljica Elizabeta, jer je u oba slučaja reč o tituli. Uopšte nije važno imamo li jednog predsednika ili deset. Tako ne odvajamo ni imena od reči koji označavaju rodbinske odnose ili zanimanja:
Mada mislim da smo na istim talasnim dužinama, ja ovde ne bih koristio zarez. Predsednik Srbije mi je ovde u atributivnoj funkciji, a Tomislav Nikolić je uži subjekat rečenice. Ne tvrdim ni da je drugačija interpretacija naopaka, ali mi odvajanje zarezima implicira da nije naročito bitno kako se čovek zove.
Ne bi trebalo pisati na engleski način, kao „moj otac, Jovan, moja majka, Jelena“, a time bi i samo nabrajanje postalo nejasno.
Гражданицу је увео руски цар Петар Велики.
U pitanju je apozitiv, kako Duja reče, i ti pojmovi nikako nisu isti po širini čitaocu koji nema pojma kako se moji roditelji zovu. Zamisli situaciju pri upoznavanju i videćeš da nema ni pauze u govoru kad nekom kažeš na primer: Ovo je moja žena Milica. Glavni član sintagme jeste Milica, dok si prethodnim rečima samo pojasnio ko je ona, i ta dva pojma nisu jednake širine nekome ko ih prvi put sreće zajedno, te odvajanje imena od zanimanja ili titula u spiskovima, nabrajanju, zahvalnicama u knjigama može samo da zbuni.Ne bi trebalo pisati na engleski način, kao „moj otac, Jovan, moja majka, Jelena“, a time bi i samo nabrajanje postalo nejasno.
На основу чега? Појмови су исти по ширини.
Kakva je razlika između toga i
Srpski predsednik Tomislav Nikolić potpisao je Zakon o budžetu.
Srpski predsednik je titula T. N., i stoji u atributivnom odnosu.
U pitanju je apozitiv, kako Duja reče, i ti pojmovi nikako nisu isti po širini čitaocu koji nema pojma kako se moji roditelji zovu. Zamisli situaciju pri upoznavanju i videćeš da nema ni pauze u govoru kad nekom kažeš na primer: Ovo je moja žena Milica. Glavni član sintagme jeste Milica, dok si prethodnim rečima samo pojasnio ko je ona, i ta dva pojma nisu jednake širine nekome ko ih prvi put sreće zajedno, te odvajanje imena od zanimanja ili titula u spiskovima, nabrajanju, zahvalnicama u knjigama može samo da zbuni.
moja tetka Lela i kum Joca sreli su se u parku
ali to bi trebalo da važi samo za pojmove koji su opšte poznati i usko vezani za konkretno ime, ne i za titule koje se mogu vezati za različita imena
Ne mogu nikako da pronađem članak u kome je sve ovo naširoko objašnjeno, ali evo kratkog objašnjenja i ovde:
Primetićete da je i u pomenutoj tački 149g u P10 pre imena u apozitivnoj ulozi dodato i „onaj“ tvoj jučerašnji posetilac, da se naglasi da je bio samo jedan jedini, jer bi bez toga opet bilo prirodno napisati bez zareza „tvoj jučerašnji posetilac Petar“.
Već sama potreba da se uz bilo koju titulu ili opis doda i ime pokazuje da nije reč o jednakim pojmovima.
Pravopis niti pokriva kompletnu nauku o jeziku niti su pravila toliko pažljivo osmišljena i sročena da imaju opštu primenljivost.
Smatram da ga treba pisati bez zareza, jer je „poznati advokat“ odredba uz Petrovo ime
Piper i Klajn u Normativnoj za spoj gde vlastitom imenu prethodi istoznačna imenska sintagma navode da je ta sintagma atributiv, a ne da je ime apozicija.Pa pošto je sad tema vaskrsnuta posle osam godina, evo da se utrpam i ja. [pardon]
Koga mrzi da otvara prilog s citatom, a ne mrzi da pogleda u samoj knjizi, u pitanju je tačka 793 i primer, napisan bez zareza, ’najbolji teniser sveta 2011. godine Novak Đoković’.
Upravo to je karakteristika apozicije. „Isti sadržaj ona imenuje iz druge perspektive, manje značajne sa komunikacijskog gledišta”, kako kaže Simić.Upravo se o ovome i vodila cela rasprava, vlastito ime ne može biti manje značajno s komunikacijskog gledišta i stoga kad je ono na prvom mestu, sve drugo što dajemo kao dodatnu informaciju o skupu osobina obuhvaćenom vlastitim imenom odvaja se zarezima kao apozicija jer predstavlja ispustiv, manje bitan podatak, no i kada je ime na drugom mestu, opet se ono što je o nosiocu imena rečeno tretira kao dopunski podatak, podskup osobine celovitog skupa obuhvaćenog imenom, nije izjednačeno sa njime i zato se ispred imena obično ne piše zarez (ima izuzetaka, kada se naglašava da je reč o naknadnom prisećanju nečijeg imena, na primer).
Ковачевић […] такође воли, за разлику од нпр. Д. Кликовац, да ставља „логичну“ теорију изнад „нелогичне“ праксе, рецимо у вези са конгруенцијом адвербијализованих именица или с ноторним ничим неизазван[.]Molim?! Molim?! Molim?! :grrr: Pa zar i on s tim ničim neizazvan?!
Šta on veli za kongruenciju adverbijalizovanih imenica?Reci nam, Džo; ne znam ni ja. Šta? Želi da bude samo Prošla je godina dana ili šta?
Да ли је Ковачевић […] испитивао баш овакве апозиције и је ли то уопште неко пажљиво проучавао?Manje-više jeste, ali ne u pravopisnom kontekstu, već samo u kontekstu strukture tih sintagmi i njihovog razlučivanja. To je ono zbog čega sam se umešao u diskusiju i što je meni važno. Meni smeta to što se moja majka Mara smatra atributivom, stavljajući ga u isti koš sa država Srbija. Zato ja pominjem Kovačevića. On je jedini koji odvaja te primere i kaže da im je struktura drugačija.
Još više se razilazimo u vezi s tim da li je korektno napisati ’objašnjava Klikovac’[.]Pa, manje-više. Smeta to i meni, ali ne toliko. Kad je u neutralnom kontekstu, npr. Brnabić je izjavila da je virus korona opasan, onda mi smeta malo i moram u glavi na nadogradim to u [Ana] Brnabić / [premijerka] Brnabić / [ženska osoba] Brnabić ili da prisilim sebe da prezime doživim kao nešto indeklinabilno (kao Rejčel je došla).
Nisam ja znao da se i on petljao s ovim normativnim preporukama.
Ali ne smeta mi u naučnom kontekstu, tj. u kontekstu kad se navode autori nečega. Onda mi se zapravo sviđa. :D Kad u nekom radu vidim Lj. Popović… [lol]
Da, kad je tu i inicijal imena sve je u redu.
Ali taj slučaj sa prvim slovom imena je zasebna stvar — to nikad nije ni bilo upitno, zar ne? [neznam]
Hoću reći, ljudi koji se bune na Popović je tvrdila se ne bi bunili na Lj. Popović je tvrdila.
O ovome smo pisali na temi Ženski oblici prezimena i zanimanja. Meni su, FWIW, ti oblici potpuno normalni sad.
Meni upravo obratno, ne vidim prepreku da imenice muškog roda na -a počnu da se tretiraju kao dvorodne tamo gde nam to zatreba. Koliko se sećam, i Đukanović je negde to zastupao. Obrnuto mislim i o Kovačevićevim radovima, doduše mene su interesovali samo oni koji se tiču norme.
Ono što mi definitivno smeta (a što je slično) su primeri s imenicom sudija i ženskom kongruencijom (Sudija je donela odluku i sl.).
Reci nam, Džo; ne znam ni ja. Šta? Želi da bude samo Prošla je godina dana ili šta?
’Klikovac nam je zadala ovo ili ono’, ali na prezimena na -ić dodaju -ka, pa kažu ’Milićka je ocenila pismeni’
Meni upravo obratno, ne vidim prepreku da imenice muškog roda na -a počnu da se tretiraju kao dvorodne tamo gde nam to zatreba.
Ali taj slučaj sa prvim slovom imena je zasebna stvar — to nikad nije ni bilo upitno, zar ne? [neznam]Ma da, tačno, ali se sreće i bez njega; sreće se po radovima i, npr., Kordić tvrdi i sl. Sreće se često i bez imena. I uopšte mi ne smeta kad je autorstvo u pitanju. Ali to mi je tako samo za prezimena, jer prezimena su praktično defektne imenice, ne dekliniraju se uvek, prosto su specifična, ali Psiholog je rekla i Sudija je rekla mi je negramatično (tu bih ili movirao neku imenicu ili ubacio neku koja će „nositi” kongruenciju u ž. rodu).
Да, то. Милион људи је дошао… Није ми при руци рад. Има га у Граматички питањима.Jao, znam!! Pa ja sam to imao u rukama jednom! Uzeo sam to jednom impulsivno iz biblioteke uz neke druge knjige, ali nisam čitao uopšte. Prelistao sam, video neki deo o paukalnim sintagmama (ne partitivnim), odlučio da ću kasnije da vidim čega još ima u toj knjizi, ali nisam imao vremena i onda sam samo vratio.
Da, da, ima on te izlete u zaumno… usmeno češće nego pismeno, kao uostalom i svi mi. Recimo, ja sam prisustvovao predavanju na kom je žustro tvrdio kako ja ću da dođem nikad neće biti standardno u srpskom. Dakle ne da nije sad, nego da to i ne može biti.Ne znam šta da kažem. Osećam se kao kad sam saznao za Ćorićevu tvrdnju da diftonzi ne mogu imati opoziciju dugo : kratko jer su inherentno dugi. [kuku]
Ćorić onda nije čitao o staroengleskom. ::) (Mada to jeste dosta retka opozicija, zar ne?)Ma čitao je, zna on da to postoji, ali on misli da je tu opoziciju nemoguće ostvariti, nemoguće izgovoriti jer je svaki diftong dug inherentno. A može. I ima slične stvari i u modernom engleskom (pošto se vokali skraćuju ispred bezvučnih, /aɪ/ u light izgovara se skraćeno, a /aɪ/ u lie normalno, pa u stvari praktično bude [lӑɪ̯ʔ] naspram [laɪ(ː)]).