Pa moramo se opredijeliti za jedno rješenje, ono koje najbolje paše u dosadašnje transkripcije. Zar ima mnogo primjera sa /ć/?
Da. Već sam pričala o tome. Naše Č je hispanofonu nemoguće izgovoriti, a razliku između Č i Ć uopšte ne primećuju, a kamoli da je mogu sami proizvesti. To njihovo CH je neko vrlo blago Ć, a počesto se čak pretvara u C. Uglavnom je nešto između Ć i C. Nema veze s Č. Međutim, kao što neko ovde reče, jedno je izgovor, a sasvim drugo transkrpcija. Naravno da transkripcija nij Sveto pismo da ne može da se menja, ali Dacko napomenu, to treba raditi zvaničnim putem, a ne šalabajzerski i u inat, kako se to inače kod nas radi. Aleksandra Mančić je meni bila asistent na veçbama iz prevođenja, donekle sam pratila njen rad, tako da znam ko je i šta je i izuzetno je cenim kao prevodioca. Ne verujem da je ona svojim inovacijama pretendovala da bilo šta menja, nego je jednostavno pravila eksperiment. Uostalom, mislim da to i kaže u predgovoru svog prevoda. Išla je SVESNO protiv uobičajenih transkripcija i prevoda čisto eksperimenta radi. Ovde dolazimo do one davne rasprave, da li je prevođenje umetnost ili samo zanat. No, ne bih da sad o tome ovde širimo priču. Pomenuću po milioniti put, oni koji me znaju, ne moraju da čitaju, ali moram reći zbog
jezikoljupca — ima mnogo gorih neslaganja između transkripcije i izgovora: kosa mi se digne na glavi od Teotivakana i navatla, ali ću tako pisati na srpskom sve dok se pravila transkripcije sa španskog ne promene, jer pišem SRPSKI, i treba da poštujem SRPSKI pravopis. Kao što Dacko reče, umesto da hispanisti sami teraju inat u svojim prevodima (prevode inače više ne čitam, baš zbog tog Ć), treba da naprave novi predlog i da ga proguraju u novi Pravopis legalnim kanalima. Ovo što rade svakako nije dobro, jer unosi samo nedoumice i razdor u intelektualne krugove.