Да, требамо проверити како је реч записана и како се изговара у изворном језику. То макар данас није тешко. Иначе ће се јавити десет могућих записа и изговора, јер неће сви добро или исто чути реч, да не причамо шта се све може изродити ако неко примени и народну етимологију (помињах недавно негде измењивач дискова у аутомобилима који многи зову „шаржер“ јер се, изгледа, „пуни“ дисковима као што се оквир пиштоља пуни мецима, а ту реч су заправо чули у енглеском као changer — ’измењивач’).
Ček malo. Neće biti baš tako. Reči primamo onako kako ih primamo. Obično ih iz stranog jezika primamo po nekakvom sistemu, ali to nije uvek tako, nekad se prime i van sistema i kada se ukorene ne ispravljamo više krive Drine. Na primer, naša reč
krompir potiče iz austrijskog nemačkog
grundbir (zemljana kruška) i iskrivili smo je do neprepoznatljivosti.
Originalni strani izgovor jeste relevantan, ali nije jedini kriterijum po kojem zapisujemo naše reči. Dok se kod vlastitih imena mahom držimo sistema, zajedničke imenice češće se prime stihijski.
U slučaju
fajla, kao što reče Vukvuk, transkripcija je sistemska: neslogotvorno /i/ (ovde, iz engleskog diftonga /ai/) prenosimo kao /j/. Zapravo, što reče Father Jape, /i/ i /j/ su jedan te isti glas, i razlikuju se samo po tome imaju li ulogu samoglasnika ili suglasnika u reči.