Српски језички атеље
Српски језички атеље => Језик је огледало душе => : Бруни 13. 02. 2011. у 20.21
-
Onda je stvarno istina… :D
http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/235282/Diplomate-SAD-utvrdile-Srpski-hrvatski-bosnjacki-i-crnogorski-su-jedan-jezik
Samo, ja se pitam šta na ovo kažu crnogorski, bosanski i hrvatski lingvisti. Fala bogu, barem nešto gde se Srbi nisu obrukali…
-
Kako koji, kako koji. [palci] Nisu ni srpski lingvisti cvećke.
Zar se ne sjećaš novinske huke, buke i polemike između srpskih lingvista, koja se otezala danima, eto zbog toga što je Duška Klikovac u jednom udžbeniku nazvala narodni jezik srpskohrvatskim?
A skoro sam na fakultetu čuo i to (možda je neproverena glasina, ali došla mi je od izvora sasvim bliskog centru zbivanja) kako studentima srbistike neki hoće da uvedu Hrvatski jezik kao izborni predmet. :-/ Pa evo onda, ja ću da im predajem i crnogorski ako treba, zbog prezimena, šta me briga. [fsmile]
-
Pa dobro, u svakom žitu ima kukolja… Ali generalno rečeno, oni u najvišim lingvističkim vrhovima nikad nisu rekli da se radi o tri različita jezika. Ovde mislim na MS i Odbor.
A to za hr. jezik kao izborni.. heheh.. Ja bih rekla da se to neko šalao a ljudi shvatili ozbiljno… [yes]
-
Da, ali nikad nisu rekli ni to da se radi o jednome zajedničkom. [roll]
Prešutna politika u srpskoj nacionalnoj filologiji jeste „gde god se ranije pominjao srpskohrvatski, ti to samo zameni sa srpskim i ruke u džepove, a glavu na drugu stranu“. [zviz]
-
Па то и јесте идеја. Идеја да се ради о једном језику.
Није спорно то што се тај језик у Хрватској назива хрватским, већ инсистирање да се уопште не ради о истом језику. То јест, такво предочавање тамошњег стања.
-
Imam jedan jako dobar i simpatičan tekst na tu temu koji bih volio podijeliti sa vama:
Na prvi pogled, slavistika kao nauka nikad nije bila naročito istaknuta, posebno među univerzitetskim smjerovima, gdje je njezino mjesto ipak besprijekorno, jer je suština slavistike istraživanje jedne od najvećih indoeuropskih jezičkih i kulturnih skupina, tj. slavenskih jezika i kultura. U osnovi, slavistika se dijeli na tri grupe: zapadnu slavistiku (poljski, češki, slovački, donjolužičkosrpski, gornjolužičkosrpski, kašupski jezik), istočnu slavistiku (ruski, ukrajinski, bjeloruski, istočnorusinski i zapadnorusinski) i južnu slavistiku (bugarski, makedonski, slovenski, srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski). Tako su otprilike podijeljeni i svi slavistički odsjeci na svijetu. No, ipak, kao što se može pretpostaviti, ova sređena slika podjele slavenskog svijeta ima jedno tamno i veoma mutno mjesto.
Južna slavistika raspala se zajedno s Jugoslavijom a njeno sadašnje stanje odražava, kao u ogledalu, geopolitičku i kulturnu situaciju u regiji. Južna slavistika je primjer toga kako aktivne politike novih nacionalnih identiteta u zemljama bivše Jugoslavije svjesno djeluju ne samo u okviru svoje takoreći avlije iliti komšiluka. Drugim riječima, politika ograničavanja i sužavanja kulturnih i mnogih drugih identiteta građana srednjojužnoslavenskog prostora – odnosno govornika ipak jednog, iako s više varijanti, srednjojužnoslavenskog jezika – do nacionalnih i religijskih okvira, provodi se, uz ulaganje ogromnog novca i političke energije, ne samo unutar srednjojužnoslavenskog prostora nego i van njega. Dokaz tome jeste i južna slavistika u svijetu, jer ona, na naučnom, jezičkom, historijskom i kulturnom nivou gradi novu, reinterpretiranu sliku zemalja bivše Jugoslavije. Ova nauka je kanal kojim se nacionalizam veoma uspješno, na jedan fin i ublažen način, eksportira vani, pri čemu je cilj zacementirati unutarnju situaciju i izgraditi (zacementirati?) novu vanjsku sliku. Na prvi pogled stvar se čini marginalnom, neki će reći čak i izmišljenom, ali na osnovi vlastitog iskustva, kao magistar na Institutu za južnu i zapadnu slavistiku u Varšavi, pokušat ću dokazati ovu tezu, koncentrišući se na najcrnjoj tački ove odveć tamne slike, to jeste na slučaju Bosne i Hercegovine. Riječ će biti o hermetičnom studiju hrvatskog jezika i kulture koji uopšte nije povezan s isto tako hermetičnim studijem srpskog jezika i kulture te, konačno, o nepostojećoj bosnistici.
Da bi stvari bile jasnije, treba početi od toga kako je organizovan slavistički studij. Poslužit ću se, naravno, primjerom Poljske i svog Varšavskog univerziteta, koji je poprilično relevantan i za druge gradove i države, pri čemu sigurno postoje određene iznimke, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je pristup slavenskim jezicima dosta uopšten. Dakle, poljski student koji dolazi na varšavsku južnu slavistiku u većini slučajeva ima malo predznanje o jeziku i zemlji koji će biti glavni predmet njegovog studija. Nema tu ništa sporno jer to tako obično biva u slučaju „manjih“ filologija na kojima se jezik počinje učiti takorekući od nule. U Varšavi, student koji se odlučio za slavistiku, ukoliko već položi prijemni ispit, može birati između srpskog, hrvatskog, slovenskog i bugarskog jezika. Od tog trenutka počinje njegov odgoj, kojeg tokom prve godine sigurno neće biti ni svjestan, što ne znači da će tako ostati tokom daljeg studija, ukoliko razmišlja vlastitom glavom, a to kako znamo u slučaju većine današnjih studenata, nije toliko očigledna osobina. Ovaj student, dakle, neće kao nekad biti specijalist za Balkan, za južnoslavensko govorno i kulturno područje, za južnoslavenske jezike… On neće razumjeti kompleksnost kulturne zajednice južnoslavenskog prostora, konačno neće do kraja moći razumjeti zemlju čiji je jezik studirao, jer će imati samo suženu, nacionalistički određenu sliku njezine historije i književnosti. Današnja južna slavistika proizvodi usko specijalizovane stručnjake samo za Hrvatsku i hrvatski jezik, odnosno samo za Srbiju i srpski jezik, da ne spominjem Sloveniju i Bugarsku, što možda na kraju krajeva i jeste donekle, uglavnom zbog većih jezičkih razlika, opravdano. Štaviše, ovi filolozi će biti prevoditelji primjerice iz hrvatskog jezika ali vjerovatno nikad neće prevoditi sa srpskog jezika, a posebice srpsku književnost. Ovi jadni filolozi, na prvom mjestu, neće se osjećati dovoljno obrazovani da prevode iz srpskog, a ukoliko nisu prije učili ruski, oni neće znati ni pročitat srpski, jer na svom studiju hrvatskog jezika nisu učili ćirilicu, a o karakterističnim gramatičkim ili leksičkim osobinama srpskog jezika da i ne govorim! Situacija je naravno istovjetna u slučaju studenata srpskog jezika. Od prve godine studija, uz pomoć nastavnika jezika koji dolaze iz Hrvatske ili Srbije, a koji su pažljivo selektirani od strane ministarstva obrazovanja svojih zemalja, ostvaruje se plan nacionalističkog obrazovanja stranih studenata. Na primjeru svoje nastave jezika mogu reći da su svi nastavnici koju su mi predavali tokom petogodišnjeg studija uporno naglašavali samostalnost, nezavisnost i odvojenost (od srpskog, naravno) hrvatskog jezika, kulture i historije. Vjerujem da su posljedice tog tipa politike takve da manje angažovani i radoznali strani studenti kroatistike ne znaju da su u stanju, primjerice, sa 99 % razumijevanja, čitati srpske novine.
Iako slabi, pokušaji poljskih profesora južne slavistike da prenesu studentima znanje o južnoslavenskoj kulturnoj zajednici ipak su vidljivi. No, ovi stariji profesori su svoju univerzitetsku karijeru gradili u vrijeme kad se smjer nazivao jednostavno „jugoslavistika“, oni su možda i studirali jezik koji se zvao srpsko-hrvatski, iako je to u praksi značilo da studiraju jezik svog nastavnika, koji je, ako je bio Hrvat, manje-više predavao „zapadnu varijantu“, ili je insistirao na „istočnoj“, ukoliko je bio Srbin. Starije generacije mojih profesora imale su priliku da „uhvate“ u naučnom i svako drugom smislu tu sintagmu jedinstvo razlika, pričali su uglavnom neku od varijanti srednjojužnoslavenskog jezika, ali i odlično poznavali osobine drugih varijanti. Bili su pravi stručnjaci za ovo područje i, ukoliko im to dozvoljava program studija, oni današnjim studentima pokušavaju ne sužavati horizonte. Što se tiče mlađih predavača, asistenata i studenata doktorskog studija, odgojenih prema hermetičnom programu, oni će nastaviti na tom principu odgajati mlade generacije studenata.
Dakle, predavanja jezika posebno naglašavaju razlike između srpskog i hrvatskog, a studiranje jezika podrazumijeva učenje samo jedne varijante koja se smatra jedinom ispravnom. Na varšavskoj slavistici, naravno, postoje opšti predmeti poput tipologije slavenskih jezika ili slavenskih književnosti, ali to nisu stručni predmeti, pri čemu se pojavljuju samo u prve dvije godine studija i svedeni su na kratki pregled svih slavenskih jezika i književnosti. Posljedice izgledaju manje-više ovako: student češkog i student hrvatskog jezika su na jednakom nivou poznavanja srpske književnosti. To praktički znači da se student bohemistike i student kroatistike u srpskoj književnosti orijentišu tek površno i niko ne uzima u obzir činjenicu da student hrvatskog jezika može pročitati srpska djela u originalu a student češkog ne. Suština tog studija ipak je u specijalizaciji, što znači baš uski okvir svih obaveznih predavanja. Postoje, osim praktičnih vježbi jezika, i kursevi književnosti, počevši od srednjeg vijeka do danas, kursevi historije kao i lingvistički kursevi. Na tim kursevima predaju se isključivo nacionalni književni kanoni, analiziraju lingvističke osobine samo jedne varijante srednjojužnoslavenskog jezika, uči se povijest samo jedne države (i to u njenom savremenom obliku). Naravno, ne trebam naglašavati kakav je diskurs ovih kurseva i iz koje perspektive se predstavljaju sporne tačke. Primjerice, student hrvatskog jezika prije svega mora shvatiti i znati naučno dokazati pravo porijeklo Hrvata kao nacije i znati objasniti hrvatski kulturni kontinuitet od trenutka kad su Slaveni došli na Balkanski poluotok. Historija, književni kanon i povijest jezika okupirani su martirološkim duhom, što je toliko opasno upravo zbog toga što se struka i znanost ideološki zloupotrebljavaju, a to ne bi trebalo da ima mjesta na univerzitetu. Prije svega trebamo imati na umu da je stranom studentu teško doći, posebno ako studira stranu filologiju s prostornom distancom, do drugih izvora znanja. Čak i onda kad s naučnom svrhom doputuje do zemlje čiji jezik studira, on odmah upada u već pripremljenu mašinu koja će isprati njegov mozak isto tako kako pere mozgove mladih generacija domaćina. Kao apsolventica Croaticuma, naprednog kursa hrvatskog jezika na Zagrebačkom sveučilištu, po svom primjeru znam da svako pitanje koje izlazi iz okvira kroatistike, a koje se tiče srednjojužnoslavenske kulturne zajednice, nije dobrodošlo, dok o korištenju jezičkih specifičnosti iz drugih srednjojužnoslavenskih jezika u toku kursa neću ni da govorim. Te jezičke specifičnosti tretirane su kao najteže greške i kažnjavane smanjenjem ocjena a ponekad i didaktičkim razgovorima (mogu spomenuti samo alergiju na „da + prezent“ konstrukciju, elemente ekavskog izgovora ili najviše omrznutu zamjenicu „što“ umjesto najomiljenije studentske varijante „šta“).
Takva situacija odnosi se također i na književni kanon. On je sveden naravno na „klasike“ jednog naroda, dok su iz njega izbačena sva djela i autori koji postoje na rubu nacionalnog identiteta.
Situacija opisana na primjeru hrvatskog jezika naravno je identična kad je u pitanju studij srpskog jezika. Teorije koje se mogu čuti na tom studiju (što ipak ne znači da su dominantne) i to iz usta nastavnika jezika ili profesora ne razlikuju se puno od teorija Vuka Karadžića, a ponekad nažalost čak i njegovog prezimenjaka Radovana. I ne čudi više da su neki studenti srbistike na retoričko pitanje „Koji narodi žive u Bosni?“, koje je u uvodu seminara o slavenskim muslimanima postavila profesorica varšavske slavistike, znali odgovoriti: „Srbi triju vjeroispovijesti – pravoslavlja, katolicizma i islama“. Takav odgovor dala je jedna veoma angažovana studentica srpskog jezika, a nije to bila ni šala ni ironija. Naravno, vjerujem da je to bio samo loš primjer, iznimka, obična glupost i na kraju krajeva puko neznanje ili pogrešno znanje…
Ovaj primjer nas konačno dovodi do najvažnije tačke ovog teksta, odnosno mjesta bosanskog jezika, književnosti, historije i kulture u okviru južne slavistike. To što do sada, opisujući trenutno stanje nakon raspada sistema, nisam spomenula bosanski i bosnistiku nije bilo namjerno. To je jednostavno stvarnost. Bosna i Hercegovina zajedno sa svojom kulturnom baštinom u okviru južne slavistike naprosto ne postoji. Ni na jednom univerzitetu u Poljskoj, a mogu pretpostavljati i u svijetu, bosanski jezik, na primjer, u formi praktičnih vježbi ne postoji. Niko na svijetu ne studira bosnistiku jer se ona kao nauka još uvijek nije oblikovala. Jedine oznake, koje su ipak najvjerovatnije izraz političke korektnosti, jesu zajednički kursevi pod nazivom „B/H/S“ što možda i nije loše rješenje, ali njihov karakter je kao npr. na pariškoj Sorboni jednostavno sužen i sveden na tipični jezički kurs, koji vjerovatno zavisi od predavača koji možda naglašava razlike u varijantama jezika, ali sigurno koristi jednu, svoju maternju verziju.
Došli smo, dakle, do suštine problema: nakon raspada jugoslavistike formirali su se hermetični studiji kroatistike i srbistike, koji su naravno štetni upravo zbog svoje hermetičnosti čije primjere sam navela ranije a odnose se na ove dvije kulture. Ali možda najgora posljedica novog sistema jeste činjenica da su Bosna i Hercegovina i svi njezini kulturni aspekti ispali izvan ove naučne oblasti. Ili su, što je možda i gore, postali dio nacionalnog hrvatskog i nacionalnog srpskog diskursa koji u okviru današnje slavistike BiH svakako posvećuju malo mjesta. Takvo izostavljanje obuhvata svaki naučni nivo. Studenti slavistike čak na poredbenim predmetima, književnim ili lingvističkim, nemaju doticaja s osobinama bosanskog jezika ili kanonom bosanske, da ne kažem bošnjačke književnosti. Što se tiče Bosne i Hercegovine, tokom svojeg petogodišnjeg studija imala sam, u okviru programa, priliku da se upoznam jedino s djelatnošću bosanskih franjevaca (i to uglavnom o njihovoj ulozi u standardizaciji hrvatskog jezika) i eventualno kroz djela savremenog hrvatskog (da li samo hrvatskog?) pisca – Miljenka Jergovića. I zvanično ništa više! Oni koji su se više zanimali za Bosnu imali su priliku uhvatiti ponešto iz bosanske savremene književnosti zahvaljujući djelatnosti izdavačke kuće Czarne koja je posljednjih godina objavljivala autore poput Nenada Veličkovića, Emira Suljagića, Muharema Bazdulja ili Saše Stanišića (koji je svoj debitantski roman napisao ipak na njemačkom jeziku). Moglo bi se reći na toj osnovi da prosječan poljski čitatelj, ako vjeruje u misiju širenja balkanske savremene književnosti preko izdavačke kuće Czarne, zna više o bosanskoj savremenoj književnosti nego previše nezainteresovan student kroatistike ili srbistike. Izlišno je reći da većini ovih studenata nisu poznata imena (a kamoli njihova djela) poput Meše Selimovića, Hamze Hume, Hasana Kikića, Ćamila Sijarića, Muse Ćazima Ćatića, Skendera Kulenovića ili Maka Dizdara. To su za većinu studenata južne slavistike, ili bolje reći kroatistike i srbistike, prezimena egzotična koliko i klasici mađarske ili finske književnosti. Naravno, namjerno izoštravam ovu sliku da pokažem opšte stanje koje, na sreću, popravljaju izuzeci, koji naspram glavne struje svog studija a putem privatnog istraživanja, često iz inata ili neke vrste radoznalosti, proširuju svoje znanje i čak posvećuju Bosni i Hercegovini svoje diplomske, magistarske pa i doktorske radove. I u njima je cijela nada buduće nauke o bosanskohercegovačkoj kulturnoj zajednici. Nažalost, postoji svijest o tome da bosnistika u inostranstvu nema šanse da se razvije bez potpore države-majke, jer upravo je država, čega možda šira javnost nije svjesna, odgovorna za to kako izgleda studij njezinog jezika i kulture u inostranstvu. Ministarstvo obrazovanja je institucija koja šalje svoje nastavnike da predaju jezik, finansira stipendije ili organizira ljetne škole jezika za strance. Hrvatska je najbolji primjer takvog sistematskog pristupa, gdje prije svega postoji razvijen centar za strance Croaticum na Filozofskom fakultetu, koji godišnje prima stotine stranih studenata ne samo iz cijele Europe nego i iz cijelog svijeta s posebnim naglaskom na Kinu i Japan. Suvišno je spominjati elitnu Ljetnu zagrebačku slavističku školu koja se svake godine održava u Dubrovniku i na kojoj strani studenti ne samo da uče jezik i slušaju predavanja o hrvatskoj kulturi nego i na račun hrvatskog Ministarstva obrazovanja žive u hotelima sa četiri zvjezdice i posjećuju znamenitosti dubrovačko-neretvanske županije. Također, semestralne kurseve srpskog jezika organizuje Univerzitet u Beogradu, a po bogatom programu i dobroj atmosferi također je poznata Ljetna škola srpskog jezika u Novom Sadu. Čak je i Crna Gora takav primjer, koja je kao mlada država već organizirala mjesto za barem par stranih studenata godišnje na Univerzitetu u Podgorici. Isti slučaj imamo i s Makedonijom, koja šalje svoje lektore na razne europske slavistike i organizira Ljetnu školu makedonskog jezika u Ohridu, a spominjati Sloveniju, koja takve programe organizuje na pravo visokom, europskom nivou, nije ni potrebno. Sve navedeno svjedoči o tome da je dovoljna barem želja države da promovira svoju kulturu, a takve želje od strane Bosne i Hercegovine očigledno nema ili je nije bilo do sada. Prije svega, ono što je najvažnije, bez angažmana BiH kao države ne može se odgovoriti na suštinsko pitanje o bosanskome jeziku, koji do sada nije priznat od većine južnih slavista, a što je ipak izraz svojevrsne hipokrizije, jer ako neko priznaje da ne postoji srpsko-hrvatski i na toj osnovi prihvaća odvojenu nastavu hrvatskog i srpskog jezika, a istovremeno ne priznaje bosanski, onda takvom praksom sam sebe negira. A takvo je stanje trenutno u Poljskoj, a vjerujem i u drugim zemljama. Jedini realni utjecaj na takvu situaciju ima Bosna i Hercegovina, tačnije Odjek za jezik i književnost naroda BiH i Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, jer samo oni mogu slati stručnjake za jezik i književnost u inostranstvo. Nameće se najbitnije pitanje: kakvo je realno stanje? Iz vlastitog iskustva znam da, prije svega, interes ovih odsjeka za slavističku saradnju skoro pa i ne postoji. Par puta sam pokušavala uspostaviti neku vezu, ali nikad nisam imala pravog odgovora i odziva. Vidljivo je to i na primjeru slavistike Univerziteta u Sarajevu, gdje se osim ruskog i odnedavno češkog ne predaje nijedan drugi slavenski jezik!
Zanimljiva je činjenica da sam, istražujući ovu temu, na internetu našla sjajan projekt pod imenom „Slavistički komitet“. Njegove aktivnosti, barem prema informacijama na stranici, ostavljaju dobar dojam, a jedan dio aktivnosti je čak posvećen predavanju jezikā BiH strancima. No, Komitet je osnovan prije godinu dana i izgleda da postoji samo na papiru i profesionalno uređenoj internetskoj stranici, ali o realizaciji aktivnosti nema nikakvih podataka. Posebice je zanimljiv tim koji je odgovoran za vođenje tog projekta, a koji se sastoji od najutjecajnijih profesora sa sarajevskih odsjeka za jezik i književnost. Bilo je ipak dovoljno vremena da se po pitanju razvoja bosnistike u inostranstvu pokrene barem nešto, a upravo ljudi sa dva spomenuta odsjeka, a ujedno i iz Slavističkog komiteta, nisu uradili ništa konkretno. Pored toga, to su oni isti ljudi koji, kada interes stranih studenata južnoslavenskih jezika ne prate ogromne pare, nisu uopšte zainteresirani za saradnju… Vrijeme će pokazati koliko vrijedi projekt Slavističkog komiteta i da li će se on ikad istinski realizovati. Ako hoće, onda se postavlja pitanje: po kojem principu? Jer, gledajući voditelje ovog projekta, politika proučavanja jezikā i književnosti BiH će biti svedena, isto kao i sada na odsjecima za jezik i književnosti u Sarajevu, na jezik Bošnjaka i na bošnjačku književnost, čak i ako će politička korektnost diktirati bosansko trojstvo jezika i kultura, koje je u suštini na Univerzitetu u Sarajevu svedeno na puki nivo naziva. Takva koncepcija bošnjačkog proučavanja će se, nažalost, odlično uklopiti u današnju hermetičku i nacionalističku politiku, koju od završetka rata provode Hrvatska i Srbija. Budući studenti bošnjačkog jezika i književnosti će odlično znati ko je bio Bašeskija, ali za Kiša ili Krležu oni na svojim predavanjima neće ni čuti. U tome je ogromna šteta zato što je zaista velika šansa skoro pa izgubljena, jer upravo „bosanski slučaj“ u kojem se miješaju tri kulture i jezika, triju naravno samostalnih ali ipak vrlo povezanih naroda, mogao bi spasiti savremenu južnu slavistiku ili joj barem vratit ono što je neophodno svakoj nauci: objektivnost, široki spektar, detaljnost, cjelokupnost…
Zbog takve situacije, koju uzrokuje političko stanje u zemljama bivše Jugoslavije, južna slavistika kao nauka postaje proizvod nacionalnih politika, a jedina nada ostaje u kritičkim umovima studenata i profesora koji naspram određenih nacionalističkih politika znaju doći do srži predmeta svog studija i koji će, ne plašeći se za svoje karijere, biti kritični u svom pristupu i na taj način očuvati nestajuću srednjojužnoslavensku kulturnu zajednicu. Svojevrstan historijski značaj krije se u takvoj mogućnosti, jer će smišljeno „dovršavanje rata u miru“ ovu zajednicu gurnuti do dna ponora balkanske mutne historije.
-
Da, ali nikad nisu rekli ni to da se radi o jednome zajedničkom. [roll]
Prešutna politika u srpskoj nacionalnoj filologiji jeste „gde god se ranije pominjao srpskohrvatski, ti to samo zameni sa srpskim i ruke u džepove, a glavu na drugu stranu“. [zviz]
Pa što bi govorili, kad drugi beže od te ideje ko đavo od krsta? Samo bi rizikovali da budu proglašeni velikosrBskim nacionalistima. Po meni, to menjanje shj u srpski je sasvim opravdano. Mislim, nemamo mi problem, nego ga imaju oni u glavi (čast izuzecima svakako). Vidi, meni je takođe bilo mnogo teško da prvo prevalim preko usana da mi se domovina zove Srbija a ne Jugoslavija, kao i da sad govorim srpskim a ne srpskohrvatskim. Međutim, pošto sam videla da je našim novopečenm susedima izuzetno stalo da se poštuje novonastala razlika koju su oni izmislili, polako sam, da tako kažemo, "legla da rudu" i počela i ja da nazivam njihove jezike hrvatskim, bosanskim ili bošnjačkim (ovo mi još uvek nije do kraja jasno, koje od ova dva je politički kerektno?), pa evo i sad crnogorskim. Mislim, ako će se oni osećati tako srećnijim i zadovoljnijim, meni vala ni iz džepa ni u džep. Nakon svih nesreća koje su nas zadesile ovde, stvarno mi je glupo terati mak na konac kad je ime jezika u pitanju. to je naš jezik, pa kako god da ga bilo ko zove i to se neće promeniti, koliko god se oni trudili.
-
bosanskim ili bošnjačkim (ovo mi još uvek nije do kraja jasno, koje od ova dva je politički kerektno?)
Клајн вели „бошњачки“, јер се овде следи право националне заједнице да језик именује својим националним именом, а не именом ширег подручја на којем живи са осталима. Ради се о националној заједници Бошњака, па је према томе бошњачки. „Босански“ је изведено из Босне, што се сматра за хегемонистички, јер Босна има три равноправна велика народа који говоре истим језиком, те се придев „босански“ у смислу језика подједнако односи и на Србе и Хрвате, који тај назив не прихватају. (Образложење је моје, не Клајново.) Готово идентичан став постоји и у хрватској јавности, која такође стандард зове бошњачким, не босанским.
А пази сад ову заврзламу. Тај језик се, политички керектно, зове бошњачки. А на бошњачком језику се бошњачки језик зове „босански“. [blb] Подсећа ме на један Попајев стрип где два краљевства на острву говоре исти језик, само што једни врскају, а други шушкају. На пример, једни говоре „Шта ши шиноћ шрушио?“, а други „Ста си синоћ срусио?“ Па је тако био један „преводилац“ који је упорно реч „саргарепа“ из једног језика на други језик преводио као „шпанаћ“ (тако некако), па се испоставило да то ради због тога што не воли шаргарепу.
-
bosanskim ili bošnjačkim (ovo mi još uvek nije do kraja jasno, koje od ova dva je politički kerektno?)
Клајн вели „бошњачки“, јер се овде следи право националне заједнице да језик именује својим националним именом, а не именом ширег подручја на којем живи са осталима. Ради се о националној заједници Бошњака, па је према томе бошњачки. „Босански“ је изведено из Босне, што се сматра за хегемонистички, јер Босна има три равноправна велика народа који говоре истим језиком, те се придев „босански“ у смислу језика подједнако односи и на Србе и Хрвате, који тај назив не прихватају. (Образложење је моје, не Клајново.) Готово идентичан став постоји и у хрватској јавности, која такође стандард зове бошњачким, не босанским.
А пази сад ову заврзламу. Тај језик се, политички керектно, зове бошњачки. А на бошњачком језику се бошњачки језик зове „босански“. [blb] Подсећа ме на један Попајев стрип где два краљевства на острву говоре исти језик, само што једни врскају, а други шушкају. На пример, једни говоре „Шта ши шиноћ шрушио?“, а други „Ста си синоћ срусио?“ Па је тако био један „преводилац“ који је упорно реч „саргарепа“ из једног језика на други језик преводио као „шпанаћ“ (тако некако), па се испоставило да то ради због тога што не воли шаргарепу.
[krstise] [krstise] [krstise]
Previše je to komplikovano za moj mali mozgić… [yes]
-
Mnogi Muslimani ne vole naziv Bošnjak, jer je tek nedavno iskopan iz naftalina, predefinisan (umjesto da znači Bosanac) i upregnut u političke svrhe. Bosanski jezik uopšte ne pretenduje da bude jezik cijele Bosne, kao što je jasno iz bilo kojeg priručnika, ali se ostale nacije boje da će stranci pogrešno shvatiti taj naziv. Tako nešto je rečeno u odluci Odbora za standardizaciju srpskog jezika. S obzirom da nemam takvih strahova i očekujem od obrazovanog sagovornika da zna na šta mislim, radije koristim bosanski jezik kao naziv, jer ne želim da zvučim pro-srpski (nastojim da mi jezik zvuči neutralno u nacionalnom smislu). To je moj lični izraz, a onda imamo norme pojedinih standardnih jezika.
-
Може ли један овакав смајли за све те називе једног те истог језика: (http://i51.tinypic.com/2ugi8gy.gif)? Некако ми овај: [bonk] није довољно изражајан…
-
Може ли један овакав смајли за све те називе једног те истог језика: (http://i51.tinypic.com/2ugi8gy.gif)? Некако ми овај: [bonk] није довољно изражајан…
[bandoglavi]
Kamo sreće, Stoundar, da je više ljudi kao ti. No, sve te komplikacije dolaze samo iz velikih kompleksa pojedinaca. Strašno je kad ti kompleksi preovladaju, kao što se desilo to svima nama. Onda dobijemo ovakvu nepotrebnu papazjaniju koju ni mi sami nismo u stanju da shvatimo, a kamoli neki stranac…
-
Po meni, to menjanje shj u srpski je sasvim opravdano.
Pa dobro, po tebi možda jeste, ali po meni nije opravdano. Nije srpskohrvatski isto što srpski, niti je ono što se pod tim jednostranim imenovanjem implicira (vidjeti pod Miloš Kovačević i kompanija, „Srpski jezik i srpski jezici“ i sl.).
Тај језик се, политички керектно, зове бошњачки.
Ali po srpskoj političkoj korektnosti. :) To je krajnje zanimljivo, kada se i poimanje ’korektnog’ razlikuje s obzirom na nacionalno ozračje. Za bošnjačke propisivače zvati taj jezik ’bošnjačkim’ nije uopšte korektno jer se on zove ’bosanski’, a za srpske i hrvatske propisivače zvati taj jezik ’bosanskim’ nije korektno jer ga shvaćaju kao ’bošnjački’.
Sulude priče, u bilo kom slučaju. [roll] Baš to — nije sargarepa nego španać zato što ja ne volim šargarepu.
-
Ех сад, ти не би био ти кад не би тако нешто написао. :P Не по српској, Ђорђе, него и по хрватској, која јасно разликује појмове босански језик и бошњачки језик.
Име јесте спорно и ту влада консензус, јер у питању није језик Босанаца, него језик Бошњака. Заборавих и то за Босанце да споменем, то је још спорније него извођење по Босни.
-
Po meni, to menjanje shj u srpski je sasvim opravdano.
Pa dobro, po tebi možda jeste, ali po meni nije opravdano. Nije srpskohrvatski isto što srpski, niti je ono što se pod tim jednostranim imenovanjem implicira (vidjeti pod Miloš Kovačević i kompanija, „Srpski jezik i srpski jezici“ i sl.).
Đorđe, ne volim kad neko izvlači iz konteksta ono što sam napisala i daje mu sasvim drugo značenje. Ajde, blago meni, vrati se na moj post i pročitaj ga celog, od početka do kraja. Pa da vidimo da li i dalje misliš isto. [yes]
-
Српскохрватски јесте исто што и српски, али не у смислу једнакости скупова, него у смислу односа надскуп-подскуп. Она стандардна варијанта српскохрватског којом су се служили Срби и звали је тада српскохрватским и јесте сдашњи стандардни српски језик, или сам ја нешто побркао? [cesh]
-
Đorđe, ne volim kad neko izvlači iz konteksta ono što sam napisala i daje mu sasvim drugo značenje. Ajde, blago meni, vrati se na moj post i pročitaj ga celog, od početka do kraja. Pa da vidimo da li i dalje misliš isto. [yes]
Pročitao sam ga celog i prvi put, i jednostavno na to kažem — po tebi je to možda, kako veliš, opravdano, ali po meni nije. Napisao sam u produžetku zašto po meni to nije — zato što implicira stanovište kako „jezik jeste jedan zajednički, ali ’naš’ zajednički“.
I tu nema kompromisa, i ne možeš se praviti lud — ili je jedan nadnacionalni jezik, ili su četiri nacionalna. Ne može biti jedan nadnacionalni, ali da se zove srpski. U tom smislu, srpskohrvatski nije isto što i srpski, tj. upravo (Belopoljanski), u odnosu je nadskupa prema srpskom, a ne u odnosu jednakosti kako to stoji u srpskoj nacionalnoj filologiji („samo ti, blago Vuku Karadžiću, prosto zameni što je do juče bilo srpskohrvatski sa srpskim, i boli te štikla za komšije — ako im to smeta, e onda oni imaju problem a ne mi“).
A ko tu zaista ima problem u glavi a ko nema, ko smo to „mi“ a ko su „oni“, ko od čega beži i ko tu kome protiv koga, ko je novopečen i novonastao, ko izmišlja a ko se navodno drži istine, i ko tu kome zašto koju čiju kravu šta da crkne, — to su priče na koje nemam komentar. :(
-
Не, ниси ништа разумео од оног што сам рекла. Језик је један, како ти кажеш, наднационални, и зове се српскохрватски или хрватскосрпски. Нисмо ми први почели да му мењамо име, али кад су други почели, што не бисмо онда и ми своју варијанту прекрстили? Да смо се и даље држали истог назива, били бисмо оптужени за великосрБску хегемонију и покушавање негирања њихових националних језика (Или, можда ти не сматраш да би то тако било протумачено?). У целом крвавом циркусу који се одигравао током деведесетих, однос наших лингвиста према том нашем језику једна је од ретких светлих тачака која је дошла са српске стране. Једино је српски језик задржао све спрскохрватске речи, а ако не све, онда већину, што се не може рећи за другу страну. Ја то тумачим њиховом потребом да изграде своје новонастало национално биће (Бошњаци, Црногорци), или невероватном жељом да само не буде исто као и Срби (Хрвати). Дакле, да поновим: нисмо ми почели да мењамо име језику, али кад су се већ други острвили на њега, остајање при старом би само донело прилику за безразложне и неосноване нападе од стране истих тих који су брже боље потрчали да му промене име. Другим речима, српски лингвисти нису имали много избора…
И не разумем твој први коментар: ако језик није наш, чији је онда? Па ваљда се слажемо око тога да се ради о истом језику, зар не?
ЕДИТ: Заправо… Ево читам већ трећи пут ово што си написао и заиста ми није јасно шта заправо желиш да кажеш. Јел један језик или четири комада? Јел један са четири дијалекта, или четири различита језика? Који је уопште твој став? И ако су четири, како то да је у року од једне деценије (што је брзина светлости кад је еволуција језика у питању), од једног језика постало четири?
И какав т је то коментар:
prosto zameni što je do juče bilo srpskohrvatski sa srpskim, i boli te štikla za komšije — ako im to smeta, e onda oni imaju problem a ne mi“)
Шта сад, да ли то значи да српски језик не сме више да користи речи које су Хрвати присвојили? Не капирам апсолутно шта желиш рећи овим коментаром…
-
Али, тај однос скуп-надскуп није упоредив са сличним односом у другим сферама, јер је управо оно што се на српском говорном подручју сматрало за важећи и употребни српскохрватски, данашњи српски. Ради се о једнакости на читавом једном сегменту.
И допуна (@Бруни): Код нас се није радило о преименовању српскохрватског, већ једноставно о узимању оног стандарда српскохрватског који су користили Срби. На пример, српскохрватски укључује и кајкавско и чакавско наречје, српски не; српскохрватски прописује равноправност београдског и загребачког стандарда, српски не итд. Понављам, бар ако сам ја то добро схватио.
За српски и хрватски се говори да су један језик због тога што су оба стандардизована на истом дијалекту, не због заједничке српскохрватске прошлости. Слично, бошњачки језик је идентичан српском ијекавском стандарду, јер Бошњаци не постоје изван простора који је уједно и српски-ијекавски, што се не може рећи за Хрвате.
Али ту треба бити поштен и рећи (не знам да ли је раније о томе било речи), да за разлику од хрватских лингвиста, бошњачки лингвисти НЕ заступају идеју да је бошњачки језик засебан и различит јужнословенски језик. Напротив, јасно и отворено кажу да се ради о истом језику, само користе своје национално право да га сами за себе уређују и не зову туђим националним именом. Отприлике имају исти став као и српски лингвисти, а који се подудара са овим новим америчким где су открили топлу воду (а која ће можда ошурити само поједине кругове у Хрватској).
-
Па добро, нису урадили ништа друго што нису урадили други. Али, никад нису тврдили да се ради о неком новом језику, већ о стандарду који се користи на територији државе Србије. Оно што ја хоћу да кажем јесте да да ту заврзламу око језика нису почели Хрвати, не би то урадили ни наши лингвисти, а верујем ни остали. Сви бисмо и даље говорили истим, српскохрватским или хрватскосрпским језиком, и правописи би нам били идентични, наше Матице би сарађивале, другим речима, било би исто као што се ради у шпанском језику, чији речници и граматике и правописи бележе апсолутно све стандарде шпанског, где год да се говорио. Другим речима, то што се десило код нас је исто као кад би сад свака латиноамеричка земља решила да свој стандард прогласи посебним језиком. Апсолутно исто. Па бисмо имали онда аргентински, мексички, колумбијски порторикански, чилеански итд…
Мислим заиста не капирам над чим се то Ђорђе толико згражава… :-/
-
Оно што ја хоћу да кажем јесте да да ту заврзламу око језика нису почели Хрвати, не би то урадили ни наши лингвисти, а верујем ни остали.
У то буди убеђена. Евентуално би једино Бошњаци додали оно Б у С-Х, али можда би прошло и без тога. Дефинитивно никаквог бошњачког, а поготово црногорског језика не би ни било. Да су хрвати наставили да га зову српскохрватским и прихватају такво његово одређење у међународној јавности, овде код нас никад не би био једнострано преименован у српски.
Било би незадовољника на све 4 стране који би водили кампање против тога, али би њихов утицај био раван овим нашим антилатиничарима по штампи и душебрижницима за српство српског језика.
-
Било би незадовољника на све 4 стране који би водили кампање против тога, али би њихов утицај био раван овим нашим антилатиничарима по штампи и душебрижницима за српство српског језика.
Svakako, kako ono kaže stara poslovica, svijetu se ne mere ugoditi. Ali, ako bi iz istog stava stale zvanične lingvističke institucije sve četiri države, tu problema ne bi bilo.
-
Ne razumeš nad čime se zgražavam — nad time kako nije tačno da su srpski lingvisti ispali cvećke. Jesu, ovi su iz Zagreba odmah skočili sa svojom tisućljetnom odvojenošću od srpskog, i kako nema govora o tome da se radi o istom jeziku, i kako je to komunistička represija i velikosrpska hegemonija itd., i ovi su iz Sarajeva odmah skočili sa svojim pravom na maternji jezik, i kako ne daju ni oni ono malo svoga jezika u očima i imena na dlanu, pa su onda i oni sa Cetinja skočili sa svojim šekirama i ženicama, itd. Naravno, ali nisu ni ovi iz Beograda ispali cvećke, kako si ti rekla. [fsmile]
Ovi iz Beograda su takođe imali svoju taktiku — da se ne zezamo. Nego šta nego su i oni uprljali ruke u svemu tome. Njihova taktika je ’samo zameni srpskohrvatski sa srpskim, sve neka ostane isto, ali da se zove našim imenom, jer je sve to ionako naše ;), turi ruke u džepove i pravi se Englez [zviz]’. À la Srbi svi i svuda: okej, jezik jeste jedan i zajednički, ali naš (srpski) jedan i zajednički. A to je foliranje samo takvo — ne možeš u isto vreme tvrditi kako je to jedan zajednički jezik i kako je to jedan srpski jezik. Možeš, ali to je jednako folirantski kao što rade drugi i nisi nikakva cvećka.
A kada se uporede takva stanja i stavovi u nacionalnim filologijama na svim četirma stranama sa politikama koje su u odgovarajuće vreme bile aktualne u svakoj od četiriju nacija, jasno se vidi i preklapanje ideologija (u Hrvatskoj stav kako je hrvatski jezik sasvim poseban sa politikom koja je tražila nezavisnost Hrvatske od Jugoslavije; kod Bošnjaka stav kako i oni imaju svoj jezik i pravo na svoj jezik sa politikom koja je tražila politička i nacionalna prava za Bošnjake; kod Crnogoraca novi jezik s novom državom i nezavisnošću; ali i kod Srba — stav kako je jezik „jedan isti, ali se zove srpski“ sa politikom koju je u isto to vreme vodio i Milošević [„mi moramo sačuvati — kao bajagi — ’Jugoslaviju’ gde god Srbi u njoj žive“] i koju su kreirali Ćosić [„došlo je konačno vreme da Srbin u svojoj zemlji sme otvoreno da kaže kako je Srbin“] i ostali prvaci srpskog neoromantizma osamdesetih i devedesetih [„gde god su srpske kosti, gde god je srpska kuća…“]. [bljak])
-
Ali, Đorđe, pa ja tebe stvarno ne razumem. Pa šta je trebalo da urade, da poizbacuju sve iz jezika što liči na hrvaštinu i da time stave znak jednakosti između sebe i hrvatskih domobrana? Pa ti bi onda bio sad proglašen za stranca, sudeći po vokabularu koji koristiš [yes]. Ja mislim da je baš dobro to što su zadržali dosta toga iz shj. Mislim i dalje ne kapiram šta tu nije dobro i šta je loše. S druge strane, kao što je BP rekao već, za srpski je uzet standard koji se govori u Srbiji, tako da nije baš da su samo promenili ime… Zašto to misliš? Može li neki konkretan primer?
došlo je konačno vreme da Srbin u svojoj zemlji sme otvoreno da kaže kako je Srbin
A za ovo, ja ću ti reći. Znaš i sam šta sam i kako razmišljam, tako da nema potrebe da ti se objašnjavam, ali, mogu ti reći, mene je bogami dosta koštalo da prevalim preko usana da sam Srpkinja, da dolazim iz Srbije i to ne u neka ranija vremena, nego bogami kao matora. Kad sam stigla u Španiju, trebalo mi je bogami dosta vremena da prestanem da govorim da sam iz Jugoslavije nego da sam iz Srbije. U ona ranija vremena, dok sam još bila dete, pamtim taj nelagodni osećaj krivice pri samom ominjanju sropskog bez hrvatskog, i Srbije bez ostalih republika. Kao kroz maglu, sećam se da je nekako svima bilo lakše reći koje su nacionalnosti nego Srbima. Taj osećaj nelagnosti neću nikad zaboraviti iako sam bila veoma mala — možda ni osnovnu nisam završila. Prosto mi je bilo tako usađeno od malena: nije lepo turati na nos drugima da si Srbin, jer se to odmah može smatrati srpskim nacionalizmom, naturanjem srpstva i slične budalaštine. Ti si mlad, Đole, ti si ovu državu video u neko sasvim drugo vreme (i to vrlo nesrećno), i ja razumem zašto razmišljaš tako kako razmišljaš, ali ipak, iako si za dosta toga u pravu, nije baš sve tako kako ti se čini…
-
Ајој, Ђорђе, Бога му… [kuku]
Да се сви сад колективно поспемо пепелом, приговорио би како то не радимо искрено…
-
Može li neki konkretan primer?
Na primer, skoro je objavljen u Beogradu zbornik gramatika suvremenih južnoslovenskih jezika, jedno jako pregledno, stručno i moderno lingvističko štivo čiji su autori priznati i vrhunski stručnjaci u svojim oblastima, i koje ima za cilj predstaviti u jednome gramatički opis cele južnoslovenske jezičke oblasti. I evo koji su jezici predstavljeni kao južnoslovenski jezici u toj knjižici: makedonski, bugarski, slovenački i — srpski. To su svi južnoslovenski jezici. Čitav onaj jezik između slovenačkog i makedonskog zove se jednostavno — srpski.
Po meni to, jednostavno, nije opravdano. Ne mora se nitko posipati pepelom, ali bogamu neka se ima makar malo osnovnog akademskog dostojanstva i neka se stvari imenuju onako kako treba da se imenuju, a ne onako kako se babi snilo i onako „kako se to zove u mom selu“.
Šta da je to matematika? I ako pi iznosi 3,14 — kakav bih onda ja bio matematičar kada bih sad u nekom radu, koji pretenduje na akademsku ozbiljnost, vrednost broja pi, onako, malo zaokruženo, malo nehajno, malo po svom ćeifu, računao kao 3,15? I da kažem: „Ma hajde, pobogu ste, pa to je smešnih 0,01 razlike, a uostalom to nije toliko ni bitno za suštinu moga rada, koja je nešto drugo, a broj pi se u svemu tome samo usputno pominje“. Pa svejedno, bio bih loš matematičar i bilo bi suludo da sebi dopustim takvu grešku, nehajnost ili neki lični ćeif. Zna se koliko iznosi pi, i toliko iznosi i tačka. I ako taj princip važi u svim naukama, zašto ne bi važio i u lingvistici? Valjda je i ona nekakva nauka, barem još uvek. [neznam]
Dakle, ako je jezik Bošnjaka, Hrvata, Crnogoraca i Srba jedan jezik — pa imaj malo osnovne akademske kulture, te ako govoriš o njemu ucelo, zovi ga onda i imenom koje mu pristaje takvom ucelom. Ne mora to biti, ako baš nećeš, ime ’srpskohrvatski’ ili ’hrvatskosrpski’, može biti i ’srednjojužnoslovenski’, i ’novoštokavski književni jezik’, i bilo koji drugi termin od onih koji i figuriraju u ozbiljnoj lingvističkoj literaturi. Ali ne može biti samo srpski, samo hrvatski, samo bosanski ili što drugo, jer ti termini već imaju vrlo ustaljena i vrlo određena značenja vrlo konkretnih, posebnih varijanata toga jezika, za koje se tačno zna dokle se prostiru i samo koji određeni deo toga dijasistema obuhvaćaju. Na šta liči to sve tako zaokružiti na „srpski“, pa ajde bogati kô da je i bitno za par nekih decimala?
Eto, toliko je prosto. Tome jedino zameram.
A mi imamo lingviste — i to ne one kalibra Miloša Kovačevića i kompanije, nego i one ozbiljnije, priznatije i uvaženije — koji se tako olahko prave ludi i namerno mešaju termine, tj. za njih je srpskohrvatski=srpski, pa kud puklo da puklo. A to je dokraja neozbiljno, i o tome vam govorim. Ne morate se kolektivno posipati pepelom, ali imajte uvek obzira prema sebi i drugima, bre. :-/ Posle vam je neko drugi kriv što „ne smete ni u svojoj zemlji slobodno da kažete da ste Srbi“. Pa tako, na takav način, i ne smete. ;) Jer tih „par nekih decimala“ nekoga mogu koštati života, i već su hiljade ljudi koštale, zar ne? Okej, razumem — za vas je to verovatno nebitno, jer vaš jezik jeste srpski, i to 0,01 vama ne znači ništa. Ali vidite, ima kome znači. :) Kultura jednoga društva ne ogleda se u tome kako se ono odnosi prema sebi i svojima, nego u tome kako se ono odnosi prema drugome i drugima. [yes]
-
Ok, to nije lepo, ali jedna knjiga ne znači proleće! [yes] Ja i dalje čvrsto verujem u ono što sam rekla, i ne verujem da srpski lingvisti apriori smatraju da svi od Slovenije do Makedonije govore — srpskim jezikom, nego srpskohrvatskim.
A ko su autori te knjige?
-
Pazi, i ja verujem kako su većina njih vrlo svesni toga da to nije samo srpski jezik, već je nešto više, ukupnije, i kako to oni dobro znaju i ne poriču uopšte, ali vidim kako ih to ne sprečava da taj jezik svejedno olahko nazovu prosto ’srpskim’. Tim gore. Takva nemarnost nije dopustiva. Jer nije to samo jedna knjiga — to je cela srpska lingvistika od devedesetih naovamo (samo su zamenili ’srpskohrvatski’ sa ’srpski’ — to je, kako rekoh, bio njihov odgovor na dešavanja oko raspada i razdvajanja države i jezika).
Poglavlje o srpskom jeziku u toj knjizi napisao je profesor Predrag Piper. On je ipak manje-više neko ime u srpskoj lingvistici, nije neki Miloš Kovačević sa univerzitetâ u Kragujevcu, Kosovskoj Mitrovici i Istočnom Sarajevu. Piper je i glavni urednik toga zbornika. A poglavlje o makedonskom jeziku, recimo, napisala je Zuzana Topolinjska, koja je još veće ime u svetskoj balkanistici. I uza sve to, ti ’ladno čitaš o suvremenim južnoslovenskim jezicima kao o slovenačkom, bugarskom, makedonskom i srpskom jeziku. Je l’ to izgleda kao ozbiljno i elementarno akademsko ophođenje? Meni to izgleda kao da mali Perica ìz Tuzlē odgovara na času jezika u petom razredu osnovne škole, pa ga nastavnik pita: „Hajde, Perice, reci mi koji su to južnoslovenski jezici“, a on kô iz topa: „Naš i ruski!“. [roll]
Tu je problem u principu. Ako broj pi iznosi 3,14 — pa nemoj ga nehajno zaokruživati na 3,15. Zna se koliko iznosi pi. I zna se šta znači termin ’srpski jezik’ — pa koristi ga onda u tom značenju koje mu pripada. Razumemo svi mi to da kada Piper piše ’srpski jezik’, on u stvari misli na srpskohrvatski, samo ga imenuje svojim nacionalnim terminom, jednim od nacionalnih termina, pa kô veli — svejedno je rekli srpski ili hrvatski ili bosanski, mislimo na isto. Ali ne treba to tako da se podrazumeva, pobogu. Kao kad bi matematičar pisao da je pi = 3,15, a od nas tražio da podrazumevamo kako je to, u stvari, 3,14, samo njemu digitron malo preskače za par decimala. :) Pa bitan je i taj par decimala. Možda Piperu nije, ali nekome drugom jeste. Ako je išta osnovna, elementarna osobina nauke i naučnoga rada, onda je to objektivnost i preciznost. Pa onda budi precizan, zar je to teško? [neznam]
-
Pa dobro, to je dakle stav/nemarnost samo jednog jedinog srpskog lingiviste. Ja sam mislila da je bilo vise autora, i da su medju njima imena koja su poznata i nama obicnim smrtnicima (ne samo vama, lingvistima i srbistima). Sve si u pravu sto kazes, ali kao sto rekoh, jedna lasta ne cini prolece, pa ni taj jedan Piper ne predstavlja generalni stav srpskih lingvista. Ako se ja dobro secam, mislim da Klajn i ostali cije sam clanke citala u Jeziku danas vrlo paze pri definisanju i imenovanju kad je jezik u pitanju…
-
Шта у истом случају раде Американци са језиком којим говоре? Или Аустријанци?
-
Шта у истом случају раде Американци са језиком којим говоре? Или Аустријанци?
Раде оно што приличи нормалним нацијама.
-
Све си рекао.
-
Pa dobro, to je dakle stav/nemarnost samo jednog jedinog srpskog lingiviste.
Ma kakav crni jedan jedini; ovo je jedan primer, ali to je generalni obrazac ponašanja. :)
Jedini beogradski lingvist koji je ostao pri terminu ’srpskohrvatski’ jeste profesor Bugarski. To mu je donelo i prezir većine srpskih kolega, marginalizaciju njegovih radova na lingvističkoj sceni i marginalizaciju njegove katedre na Filološkom fakultetu, kao i prevremeno rešenje o penzioniranju. [banuj-ga]
Ma mutna se tu, ljudi, kola vode. [ne]