Može li neki konkretan primer?
Na primer, skoro je objavljen u Beogradu zbornik gramatika suvremenih južnoslovenskih jezika, jedno jako pregledno, stručno i moderno lingvističko štivo čiji su autori priznati i vrhunski stručnjaci u svojim oblastima, i koje ima za cilj predstaviti u jednome gramatički opis cele južnoslovenske jezičke oblasti. I evo koji su jezici predstavljeni kao južnoslovenski jezici u toj knjižici: makedonski, bugarski, slovenački i — srpski. To su svi južnoslovenski jezici. Čitav onaj jezik između slovenačkog i makedonskog zove se jednostavno — srpski.
Po meni to, jednostavno, nije opravdano. Ne mora se nitko posipati pepelom, ali bogamu neka se ima makar malo osnovnog akademskog dostojanstva i neka se stvari imenuju onako kako treba da se imenuju, a ne onako kako se babi snilo i onako „kako se to zove u mom selu“.
Šta da je to matematika? I ako pi iznosi 3,14 — kakav bih onda ja bio matematičar kada bih sad u nekom radu, koji pretenduje na akademsku ozbiljnost, vrednost broja pi, onako, malo zaokruženo, malo nehajno, malo po svom ćeifu, računao kao 3,15? I da kažem: „Ma hajde, pobogu ste, pa to je smešnih 0,01 razlike, a uostalom to nije toliko ni bitno za suštinu moga rada, koja je nešto drugo, a broj pi se u svemu tome samo usputno pominje“. Pa svejedno, bio bih loš matematičar i bilo bi suludo da sebi dopustim takvu grešku, nehajnost ili neki lični ćeif. Zna se koliko iznosi pi, i toliko iznosi i tačka. I ako taj princip važi u svim naukama, zašto ne bi važio i u lingvistici? Valjda je i ona nekakva nauka, barem još uvek.
![ne znam [neznam]](https://mcalc.net/Smileys/default/unknw.gif)
Dakle, ako je jezik Bošnjaka, Hrvata, Crnogoraca i Srba jedan jezik — pa imaj malo
osnovne akademske kulture, te ako govoriš o njemu
ucelo, zovi ga onda i imenom koje mu pristaje takvom ucelom. Ne mora to biti, ako baš nećeš, ime ’srpskohrvatski’ ili ’hrvatskosrpski’, može biti i ’srednjojužnoslovenski’, i ’novoštokavski književni jezik’, i bilo koji drugi termin od onih koji i figuriraju u ozbiljnoj lingvističkoj literaturi. Ali ne može biti samo srpski, samo hrvatski, samo bosanski ili što drugo, jer ti termini već imaju vrlo ustaljena i vrlo određena značenja vrlo konkretnih, posebnih varijanata toga jezika, za koje se tačno zna dokle se prostiru i samo koji određeni deo toga dijasistema obuhvaćaju. Na šta liči to sve tako
zaokružiti na „srpski“, pa ajde bogati kô da je i bitno za par nekih decimala?
Eto, toliko je prosto. Tome jedino zameram.
A mi imamo lingviste — i to ne one kalibra Miloša Kovačevića i kompanije, nego i one ozbiljnije, priznatije i uvaženije — koji se tako olahko prave ludi i namerno mešaju termine, tj. za njih je srpskohrvatski=srpski, pa kud puklo da puklo. A to je dokraja neozbiljno, i o tome vam govorim. Ne morate se kolektivno posipati pepelom, ali imajte uvek obzira prema sebi i drugima, bre.

Posle vam je neko drugi kriv što „ne smete ni u svojoj zemlji slobodno da kažete da ste Srbi“. Pa tako, na takav način, i ne smete.

Jer tih „par nekih decimala“ nekoga mogu koštati života, i već su hiljade ljudi koštale, zar ne? Okej, razumem — za vas je to verovatno nebitno, jer vaš jezik jeste srpski, i to 0,01 vama ne znači ništa. Ali vidite, ima kome znači.

Kultura jednoga društva ne ogleda se u tome kako se ono odnosi prema sebi i svojima, nego u tome kako se ono odnosi prema drugome i drugima.
![yes [yes]](https://mcalc.net/Smileys/default/girl_yes2.gif)