Kada sam radila kao interkukturalni posrednik, imala sam iamala sam dve koleginice i jednog kolegu iz Afrike (Etiopija i Uganda), koji su odlično govorili srpski ili hrvatski, jer su studirali u Beogradu i Zagrebu i jednu koleginicu iz Iraka, koja je bila dete jegoslovenskih (hrvatskih) studenata, jer su roditelji ostali vezani za Hrvatsku toliko da su decu naučili hrvatski i letovali svake godine u Dalmaciji. Pravo da ti kažem, nismo nešto mnogo pričali o jeziku (možda zato što su ga oni govorili zaista jako dobro), više smo pričali o zemlji, o ljudima, o onome što se tad dešavalo (rat).
Oni su sa mnom, kad god je to bilo moguće, pričali na srpskom/hrvatskom i bolje su ga govorili nego italijanski.
Znam da italijanima srpki (isto kao, naravno, i hrvatski, bosanski, crnogorski) zvuči grubo i tvrdo, izgleda im da ima jako malo vokala (kako im zameriti ako za primer uzimaju Trieste vs. Trst

).
Slažem se sa Bruni, i meni je potpuno svejedno da li neki stranac govori srpski, hrvatski ili bosanski, to sve doživljavam kao "naš" i jako obraduje kad čujem da ga neko govori. Moja koleginica iz Iraka je imala jak dalmatinski akcenat i to je bilo jako zabavno.