Hajmo onda ovako. Glagol je centar svake rečenice, koji za sebe vezuje sve druge (neposredne) rečenične konstituente. U zavisnosti od sopstvenog značenja, glagoli najčešće zahtevaju subjekat, imeničku jedinicu u nominativu, koja će označavati nosioca rečenične situacije — vršioca radnje (agensa, engl. agent) ili "doživljavača" nekog stanja (ekspirijensera, engl. experiencer), a često zahtevaju i druge — rekcijske ili priloške dopune. Rekcijske dopune su pravi i nepravi objekti, imeničke jedinice u zavisnom padežu, koje označavaju entitete ka kojima je usmerena radnja subjekta ili na neki drugi način učestvuju u njoj.
Međutim, nekada ta jedinica u zavisnom padežu označava ekspirijensera, dok jedinica u nominativu ne ispunjava uslove da bude nosilac rečenične situacije (jer nema volju, moć, ni uopšte svest). Tada se ta jedinica u zavisnom padežu naziva logičkim subjektom (za razliku od gramatičkog, koji mora biti u nominativu i prema čijem obliku kongruira i oblik glagola, što ovde nije slučaj), dok se jedinica u nominativu, ako je izražena, naziva gramatičkim subjektom.
Postoji nekoliko modela takvih rečenica:
1) sa dvovalentnim glagolima (koji zahtevaju i gramatički i logički subjekat)
Suze mi oči.
Curi mi nos.
Boli me zub.
2) sa jednovalentnim glagolima (koji zahtevaju samo logički subjekat)
Pozlilo mi je.
Prispavalo mi se.
3a) sa kopulativnim predikativom u obliku imenice
Vrućina mi je.
Sramota me je.
3b) sa kopulativnim predikativom u obliku prideva
Loše mi je.
Bolje mi je.
4) Poseban slučaj je konstrukcija sa rečcom se za izražavanje želje za vršenjem neke radnje:
Ne ide mi se kući.
Igraju mi se igrice.
Ne spava mi se.
5) kao i bezlične egzistencijalne rečenice:
Nema više hleba.
Ostalo je još malo mleka.
Dilema može postojati jedino u slučajevima 1) i 4). Ali pošto je u svim tim situacijama čovek zaista nosilac rečenične situacije, smatramo ga logičkim subjektom, a ne objektom predikacije.