Шта значи та јединица као супскрипт?
Ukratko, pretpostavka je da je praindoevropski imao glasove, za koje nismo sigurni kako su se izgovarali (tako da bi se komotno mogli označiti i kao
x1, x2, x3, ali verovatno su bili laringalni (larinks = grkljan) ili faringalni (farinks = ždrelo), te se označavaju
h1, h2, h3, budući da je [h] takođe laringalno), i koji se nisu sačuvali kao samostalni glasovi ni u jednom savremenom indoevropskom jeziku, ali koji na elegantan način objašnjavaju mnoge pojave u indoevropskoj fonologiji koje bi bez te pretpostavke ostale praktično neobjašnjive. Konkretno, pojava je
ablaut, ili
prevoj vokala, odnosno alternacija između različitih vokala u rečima naizgled istog korena (prevoj imamo i u današnjem srpskom:
prati ~ perem ~ ispirati, zvati ~ zovem ~ pozivati, i sl., mada nisam siguran da li su svi primeri vokalskog prevoja u srpskom vezani za indoevropski ablaut), a pretpostavka je da je u tim rečima fonološki bio jedan vokal, ali koji je imao različitu fonetsku realizaciju u zavisnosti od toga da li je uz njega stajao neki od pretpostavljenih laringala, i koji, a koji su se mogli naći bilo u osnovi, bilo u nastavcima.