Ali to što ovdje nazivate pravilnim jezikom, u stvari je samo standardni jezik. U mom je govoru nepravilno reći nedjelja, ali jeste pravilno u standardnom jeziku. Ako razgovaram s nekim u Sarajevu, nepravilno je namjerno korigovati ono što sagovornik od mene prirodno očekuje. Nekada jeste postojalo mišljenje da je standardni jezik bolji od ostalih varijanata, ali to je samo oblik optimizovan za pisanje i ostale vrste javnog obraćanja, i tako ga moje jezičko osjećanje obilježava.
Šomi, ako se u tvojoj porodici koristio standardni jezik, vjerovatno ti jeste prirodniji nego govor iz okoline, ali ne treba siliti jezičko osjećanje, nego prirodno osjetiti gdje se kako govori. Ja ne držim govore, tako da rijetko imam potrebu za standardnim jezikom u govoru, ali naravno da ću ga koristiti u pisanju (u skladu s jezičkim osjećanjem za standardni jezik, koristeći aktuelne norme više kao inspiraciju, osim kada stvarno moram pisati neki neutralan tekst, koji nema veze s mojim ličnim izrazom).
Slažem se s tobom.
To je teret koji lingvistika vuče iz svoje prošlosti. Zamislite ovu situaciju — recimo da je nekad davno, u srednjem veku, recimo, lekarima i biolozima bilo zabranjeno da otvaraju ljudsko telo iz nekih religijskih razloga, pa su onda oni morali raditi napamet. I radeći tako napamet, smisle oni teoriju kako čovek ima — dva srca. I ta teorija vekovima bude važila za ispravnu, ne dolazi u obzir da se dovodi u pitanje, svi znaju da čovek mora imati dva srca, to je prosto tako jer svi kažu da je tako i oduvek se govorilo da je tako, itd.
I onda, nekad pretkraj 19. veka, recimo, oslobode se oni religijskih stega i radi razvoja nauke — otvore prvi leš, da vide šta ima unutra. Kad ono unutra — jedno srce. Ma ovaj nije bio u redu, on nije zdrav, kažu oni, i počnu otvarati i druge leševe. U drugom opet jedno srce, u trećem opet jedno srce, u stotom samo jedno srce, u hiljaditom jedno srce; i kud će, šta će, lekari i biolozi moradoše doneti konačni zaključak i konačni naučni sud: 99% ljudi na planeti nisu zdravi — fali im jedno od dvaju srcadi koliko ljudska vrsta, zna se, poseduje.
Eto, tako se ponaša lingvistika.
![smiley2 [fsmile]](https://mcalc.net/Smileys/default/female.gif)
Ona vuče iz prošlosti terete unapred postavljenih teorija, koje su vremenom maltene postale dogme, i sad kada se nađe pred drugačijim činjeničnim stanjem, ona će i dalje reći „naš jezik ima sedam padeža“, na primer, „eto, samo što 99% ljudi govore nepravilno“…
![pardon [pardon]](https://mcalc.net/Smileys/default/pardon.gif)
Pa čekaj — ako je tako, onda NEMA sedam padeža, jelda? Ne, ima sedam padeža jer je tako unapred rečeno, i sad ih mora imati sedam, a kad hoćeš da proveriš tu teoriju i redovno kreneš da, u 99% slučajeva, nailaziš kod ljudi u govoru na šest, pet, četiri, tri ili dva padeža — a ti to onda proglasiš nepravilnim, nezdravim, nekom slučajnom falinkom ili izuzetkom, jer se ne uklapa u tvoju
unapred datu postavku.
Još gore je to što onda lingvistika krene da ispravlja te ljude — pa im kaže: „Hajde, nemoj ti više govoriti tako kako znaš i kako iz pelena nosiš, nego govori ovako kako ti ja kažem; hajde, ljubim te, nauči ti sedam padeža, a zaboravi svoja dva, da bi moja teorija ostala ispravna“. To bi isto bilo kao kada bi oni lekari i biolozi s početka priče, negde sad već u 20. veku, krenuli i da „leče“ one ljude s jednim srcem, pa im počeli operacijama ugrađivati još jedno, obavezno drugo srce u grudni koš. Jer, zaboga, čovek mora imati dva srca — to je tako rečeno u srednjem veku; te ako imaš jedno srce — ti onda nisi zdrav, i dođi da ti ja ugradim drugo srce, da budeš kako treba. I isto tako, ako iz kuće nosiš jedan akcenat i dva padeža, pa ti si nepismen i faličan, i dođi da ti čika lingvist „ugradi“ sedam padeža i četiri akcenta, jer tako treba. Zašto treba? Eto zato, zato što mora sedam, jer smo rekli da bude sedam, a ne da bude dva. Da smo rekli dva, bio bi ti dobar, ali nismo. Rekli smo neka bude sedam — i bi sedam; jasno?
![smiley2 [fsmile]](https://mcalc.net/Smileys/default/female.gif)