Ђорђе, твоја аналогија […]
Ma nije to sporno, Joe — sve to je Stoundar i napisao u poruci s kojom sam se već složio. Naravno da nam je potreban jedan standardan jezički model koji bi bio naddijalekatski i opšti. Ali sporna je ta lingvistička obijest kakva postoji kod nas. Engleski ili njemački, recimo, nemaju toliko stroge norme, i opet njihovi standardni varijeteti sasvim dobro funkcioniraju. Pa čak ni francuski, koji je sa svoje strane dosta stroži, nije ni sâm toliko strog u poređenju s ovim našim standardnim jezikom, koji ti normira i pisanje, pa i izgovor, pa čak i rečnik i gramatiku, i to sve s idejnim ciljem „da bude što manje dubleta“ (?!) i s količnikom modernizacije norme — jedan u, prosječno, tridesetak godina.
Sporno je to što je kod nas (preskriptivna) lingvistika postala, u pravom smislu te reči, bezobrazna. Jer je krenula da zalazi ljudima i u kuće i u pelene. Zađeš malo kroz narod, i vidiš — ljudi kod nas bukvalno imaju komplekse od „nepravilnog“ i „pravilnog“ jezika. Ima ljudi koji ne smeju uopšte da se oglase u javnosti zato što „ne znaju da govore pravilno“. Samodiskriminišu se, i diskriminišu jedni druge, na osnovi maternjeg jezika.

A šta su lingvisti uradili povodom toga? Jesu li objasnili narodu kako postoje različiti registri, i kako ne moraju, pobogu, da se plaše i da uzmu olovku u ruke ako ne vladaju dobro standardnim jezikom? Nisu, nego samo još više potpiruju tu histeriju — oglašavaju se kroz medije, po pravilu, u jednakim vremenskim intervalima samo koliko da podsete raju na to kako, zahvaljujući njoj, „jezik sve više propada“, „jezik se kvari“, „jezik se mora
braniti“ i slično.
I zašto norma mora biti toliko stroga? Ne mora. Recimo, uz izlazak ovoga novog Pravopisa (2010), Klajn i ekipa izjavili su i to kako je jedan od ciljeva bio i taj da se razni dubleti svedu na najmanju moguću meru. Sad, ozbiljno te pitam jer mi to stvarno nije jasno — kad su i zašto dubleti odjednom postali nepoželjni? I zbog čega nam dubleti pa smetaju?
![ne znam [neznam]](https://mcalc.net/Smileys/default/unknw.gif)
A s druge strane, kod nas je norma (i to je taj „teret“ koji ona vuče iz prošlosti) isuviše opsežna. Kod nas se, recimo, normira i fonetika. Ako je moje [a], na primer, slučajno malo zatvorenije — odmah je to nepravilan izgovor. Ako mi je [e], ne daj bože, otvoreno — to je nepravilan izgovor. A to su takve nijansice, koje izvorni govornici, vrlo moguće, čak i ne percipiraju uopšte, da je to već smešno.
![smiley2 [fsmile]](https://mcalc.net/Smileys/default/female.gif)
Zašto Stoundarove redukcije vokala ne bi mogle biti normalne njihove realizacije i u višem registru u toj sredini? Norma bi mogla obuhvatiti razne sistemske realizacije glasova, recimo, pa i razne prozodijske realizacije svakako, te reći: „ovi vokali se u izgovoru mogu, a i ne moraju, tako i tako reducirati“, na primer.
O rečniku i gramatici tek! Zar norma treba mene da uči kako se kaže „muška osoba s kojom sam istih roditelja“, ili kako da od različitih reči i pojmova napravim rečenicu?! Pa valjda mi je to maternji jezik, valjda postoji nešto što se zove jezička kompetencija izvornog govornika. Ne znam, ajde i fonologija i morfologija nekako, ali možda sam i ja sav naopak
![pardon [pardon]](https://mcalc.net/Smileys/default/pardon.gif)
, jer prosto ne mogu da shvatim kako sad i leksikologija i sintaksa mogu biti preskriptivističke, a ne — već po samoj svojoj prirodi! — deskriptivne lingvističke discipline.
![otkudznam [otkudznam]](https://mcalc.net/Smileys/default/LaieA_016.gif)
A na sve to dodajmo i najnormalnije jezičke promene, koje neminovno dolaze s protokom vremena, i tromost naše norme da ih prihvati. Evo primera (osim pomenutoga
bi umesto
bih, bismo, biste, koje je odličan primer!) — u vreme kada je oblikovan ovaj standardni jezik, futur se bio gradio s
da-prezentom umesto infinitiva na jednoj dosta skrajnutoj zoni od Moravâ na jug i istok, i još k tome u zoni koja je, većim delom, bila van granica zemlje. Danas se futur gradi s
da-prezentom umesto infinitiva maltene u celoj Srbiji; a ni tamo gde se još čuva futur s infinitivom (kao, recimo, u Vojvodini ili zapadnoj Srbiji), ni futur s
da-prezentom više nije nepoznat i može se, takođe, fakultativno javiti. Ja verujem da će norma u jednom trenutku zaista „ozvaničiti“ i to
bi, i taj futur, ali pitam se — u kojem to trenutku, kad se to
bi govorilo ne još u Vukovo vreme, nego još i od prije Vuka; i koliko još vode Đetinjom mora da protekne dok se to konačno „ozvaničenje“ ne dogodi? A i ti znaš zašto se ono ne događa — zato što naša lingvistika „vuče terete iz prošlosti“, i naša norma svuda vuklja sa sobom istoriju jezika kao god zdrava sestra bolesnu, kojoj mora da ugađa i da se podređuje njenim potrebama; i zato što su oblici
bih, bismo, biste i futur s infinitivom historijski opravdani, a ujednačeni oblik
bi i futur s
da-prezentom su kasnije inovacije koje se ne mogu jednolinijski pratiti sve do praslovenskog, toga „ozvaničenja“ ćemo se načekati kao Trokići kačamaka.
![pardon [pardon]](https://mcalc.net/Smileys/default/pardon.gif)
Kao i ono nesretno
svo — pravilno je, dakle, samo
sve, zato što je
sve dobijeno metatezom od historijskoga
vse, a
svo se ne može tako
linearno izvesti iz istorijskih oblika, nego ima, eto, jedan „obilazni“ korak usput. Pa aman, gdje je još
takva istorija jezika argument suvremenoj normi?
![smiley2 [fsmile]](https://mcalc.net/Smileys/default/female.gif)
Zar je suvremenom govorniku bitno kako je glasio praslovenski ili staroslovenski potencijal ili futur ili vokativ? I treba li da mu bude bitno?
I zato mi imamo takvu situaciju da je čitava jugoistočna Srbija u pravoj pravcatoj diglosiji. Ja ne mogu ni da zamislim kako je tim ljudima — pa oni standardni jezik mogu savladati samo uz ogromne napore; pa pošto ga većina onda i ne savlada, primorani su ili da ćute i da se plaše oglašavanja uopšte; ili šta će, da dignu ruke sasvim od norme, pa se onda lingvisti, kao, žale i brinu, i tobož čude se, što li nam ima toliko nepismenih i polupismenih, zašto li se pola Srbijanaca „frljaju s padeži“ i više od pola „s akcȅnti“. Pa zašto, stvarno, pitam se?
![girlmad [fgrrr]](https://mcalc.net/Smileys/default/girl_mad.gif)
A to nije nešto što se ne bi moglo izbjeći i „izravnati“ gdje ima neravnina — mogla bi se i norma napraviti fleksibilnijom i elastičnijom, pa reći „može i takav futur, može i ovakav“, „ima i taj akcenat, a ima i ovaj“, pa ti izaberi ono što ti je maternjem jezičkom osećanju najbliže. I tu nije argument „osnovica se standardnom jeziku
jednom bira za vjeki vjekov“ — jer to „jednom“ možda i može da funkcioniše kojih dvestotinjak godina, ali posle toga to „jednom“ za većinu govornika postaje latinski i staroslovenski, pretvara se u mrtav jezik jer dijalekti i vernakulari evoluiraju svojim tokom, i onda dobijamo diglosiju i ulazimo u situaciju da svak počne pisati i čitati na svoj način, kao što je bilo i s latinskim i staroslovenskim, jer ljudi naprosto počinju gubiti kompetenciju za jezik kojim više ne govore kao maternjim. Zato odnos između norme, bez obzira na to što je ona veštački varijetet, i realnih govornih varijeteta mora postojati. Pašće svaka norma koja izgubi dodira s realnim saobraćajnim jezikom — naročito danas, u doba ovakvih masovnih komunikacija! To je sigurno; — i pašće i ova naša norma kao kula od karata, ukoliko je se ne bude srazmerno s govornim jezikom modernizovalo, srazmerno „krpilo“ na mjestima gdje curi, „ušivalo“ na mjestima gdje zjapi, „odsijecalo“ na mjestima gdje pretekne. A ne kad već bude kasno sjetiti se „pa gle, mogosmo normirati i to još prije dvadeset godina“. To samo stvara i nepoverenje kod ljudi, koji onda i svjesno odlučuju da se namjerno ne obaziru na jezičke norme, poput ljudi koji su ovdje rezignirano „raskrstili“ s akcentima
telèvīzija i
Aùstrālija, ili ljudi u Hrvatskoj koji su isto tako rezignirano „raskrstili“ sa
zajutrakom i drugim pokušajima nerealnog normiranja jezika, koje se nije oslanjalo na realan govorni jezik; — ne znam osećaš li i ti tu klimu, uopšte, generalnog
nepoverenja prema normi u narodu?
Treba, dakle, razumeti da norma nije — i ne bi smela biti — kamen. Već je jedno klatno koje se stalno obrće na razne strane, i koje se mora pustiti da slobodno oscilira ako hoćemo da nam jezik u društvu funkcionira i na duže staze, a ne da se „kunemo“ u Vuka čak i onda kada i u samom Tršiću ili i u samim Drobnjacima više sasvim nestane toga, takvog, jezika. A to kod nas lingvistička obijest odbija da razume. Lektori se ne ponašaju kao lektori, nego kao cenzori i policajci.
![ne znam [neznam]](https://mcalc.net/Smileys/default/unknw.gif)
Kada je profesor Bugarski pre tridesetak godina uveo tu priču o različitim jezičkim registrima u našu lingvistku, upravo ona je mogla poslužiti kao odličan oslonac za „pomirenje“ između standarda i vernakulara, ali čini mi se da je danas ona postala samo
izgovor lingvista da i dalje normu drže u oblacima, kao, objašnjavajući se time da je to poseban registar, a ovo poseban registar, i ono poseban registar, kao da svejedno i dalje nije
jedan jezik ono što mora, u krajnjem slučaju, natkriti
sve registre, a to onda svakako implicira njihovu međupovezanost i međuzavisnost.
