Bruni, ako je odnos između izgovora i pisanja nekog jezika toliko predvidljiv da nam vrlo rijetko treba IPA, onda je dovoljno prikazati odnos između izvorne grafije i transkripcije. Ne znači to da je transkripcija urađena prema pisanju, već samo da je tako prikazana čitaocu Pravopisa. Možemo prikazati transkripciju iz francuskog i na osnovu IPA, ali je suvišno u najvećem broju slučajeva. Prosječan korisnik P neće da čita IPA ako ne mora.
(Mislim da ne bi bilo zabune kada bi svi jezici bili prikazani po uzoru na Prćićeve tabele.)
Ja upravo o tome sve vreme i govorim. NARAVNO da transkripcija služi da se u srpski jezik prenese što vernije izgovor, ali s obzirom da većina jezika ima vrlo postojana pravila čitanja (tj pisanja), nema potrebe da se u P uvode IPA znaci za svaki jezik nego se uzima pisanje. Dakle, prosečnom čitaocu je dato PISANJE kao sistem za transkripciju. Naravno da su slova i skupovi slova preneti onako kako se izgovaraju, a kad nemamo određene glasove u srpskom, onda se zamenjuju najpribližnijim glasovima koji postoje u našem jeziku, a zapisuju se onim slovom kojim se zapisuje taj glas u srpskom. Dakle, ako neki laik otvori P i vidi "Kad je napisano AUX na francuskom, to se uvek transkribuje kao O", ne stoji zato što je eto, nekom pravopiscu dunulo da to tako stoji, nego zato što se fr. pisano AUX izgovara kao neko srpsko O. Nije to posve srpsko O, ali je najsličnije našem glasu koji beležimo kao slovo O. Dakle, za običnog laika (dakle, ne nekog lingvistu koji se minucioznije bavi fonetikom fr. jezika ili transkripcijom uopšte), postoje slova i kombinacije slova koje se transkribuju odgovarajućim slovima i kombinacijom slova u srpski, i to mu je sasvim dovoljno da zna. Zašto? Zato što ako 99% ljudi kažeš da se fr. (ili bilo koji drugi jezik koji je obrađen u P) transkribuje prema izgovoru, onda će on prvo biti zbunjeni (jer zaboga, u P su data SLOVA, a ne glasovi), a onda će da pusti mašti na volju pa će biti kao kod engleskog i onog Mac. Prvo, IPA neće ni gledati a onda će neko da čuje E, neko čuje A, onda se isvađaju pošteno, i potpuno zaborave da rešenje zapravo već postoji napisano u P. A kod francuskog imaš gomilu takvih mogućnosti. "Znaš, to je nešto kao E, ali nije E, nego je kao U, da, više je kao U, treba da stoji U. Čemu to? Čemu toliko komplikovanje kad je sve tako jednostavno i lako, sa pravilima koja su data u P?
Dakle, treba slediti ono što piše u P (konkretno sama pravila), a IPA zapisu pribegavati samo onda kad postoje nedoumice (imali smo nekoliko slučajeva kada nam uputstva u P nisu bila dovoljna).
Eto, iz tog razloga ja odbijam da govorim da se transkripcija bazira na izgovoru. ZNAM da je bazirana na izgovoru (pa na čemu drugom će biti? Bilo bi apsurdno tvrditi suprotno, a vidim da mi to neki uporno pripisuju), ali pošto većina jezika ima čvrsta pravila pisanja, ona su predstavljena pisanjem i toga se treba držati pri transkripciji.
Nadam se da je sad bilo malo jasnije šta zapravo mislim.
EDIT: I još nešto. Ako je tako kako vi kažete, onda mi molim vas objasnite zašto na ne mogu da transkribujem Teotihuacan i nauhatl kao Teotiuakan i nauatl, nego moram slediti transkripciju koja je u P data a koja apsolutno nema ama baš nikakve veze s mozgom, a kamoli sa izgovorom? I takvih primera ima na tone, i ne samo za španski jezik. I da odmah predupredim obrazloženja koja su data u P za takav postupak: apsolutno je neprirodno i SRPSKOM uhu strano da vidi i čuje TeotiVakan i naVatl, kada kad sluša original, jasno čuje Teotiuakan i nauatl. Ovde se nikako ne radi o glasu koji ne postoji u srpskom, tako da zaista ne znam odakle onima koji su pravili transkripciju sa španskog uopšte ideja da postave jedno tako pravilo, jer po izgovoru sigurno nisu pravili ta pravila, to je jasno kao dan.