Ne treba previše isticati prednosti transkripcije jer ona za sada ima mnogo više nedostataka kada je riječ o pravilnom pisanju. Transkripcija ličnih imena koristi se prvenstveno zbog ćirilice, a u latinici da bi se lakše moglo preslovljavati. Mada Pravopis pominje i skladnije uklapanje riječi u naš jezički izraz, mislim da je pogrešno previše se udaljavati od njene osnovne svrhe. Na taj način lakše razumijemo zašto je toliko bitno da se ne mijenjaju ustaljeni oblici (zato što nam idealno treba jedan ćirilični oblik, kao što imamo i jedan latinični za neko ime napisano izvorno), a naravno i zašto možemo odstupati od izvornog izgovora, da ne bismo previše komplikovali sistem (pa tako imena iz nekih jezika transkribujemo uglavnom prema pismu, zato što je izgovor pretežak za prilagođavanje).
Transkripcija je nužno zlo koje znatno komplikuje pravilno pisanje jer predstavlja prečest izvor grešaka, možda zato što još uvijek nemamo transkripcione rječnike za jezike osim engleskog. Na ruskoj Vikipediji, na primjer, pominje se više transkripcionih rječnika i ne samo za engleski. Mnogo je lakše pronaći izvorni oblik na internetu nego primjenjivati transkripciona pravila i zato se transkripcija ne isplati u jezicima gdje stvarno nije potrebna, jer neuporedivo češće moramo pravilno zapisati neko ime nego što ga moramo pravilno izgovoriti. (Ipak, zanimljivo je da novi Pravopis Matice hrvatske ima solidno razrađena pravila za mnoge jezike, i to uglavnom zbog slučajeva tipa njujorški.)
Sljedeći citati mi govore da je transkripcija običnija izvan naučnih i stručnih tekstova, bez obzira na to što je teoretski ravnopravna s izvornim pisanjem.
Srpski jezički priručnik (Klajnov tekst):
Fonetsko (transkribovano, prilagođeno) i izvorno pisanje stranih imena, u latinici, ravnopravna su u našem pravopisu. Prvi postupak je u Srbiji i Crnoj Gori znatno običniji, ali ne treba izgubiti iz vida da i izvorno pisanje, u tekstovima naučnog i informativnog karaktera, ima znatnih prednosti. Izvorna grafija nam je neophodna ako želimo nekog stranca da potražimo u enciklopediji, u bibliografiji, ili da mu uputimo pismo. Na osnovu izvorne grafije može se naknadno utvrditi izgovor, dok obrnuto (pogotovu u jezicima kao što su engleski i francuski) gotovo nikada nije moguće.
Najgore je od svega kad je fonetska transkripcija netačna, jer se na taj način čitaocu uskraćuju obe informacije — on ne saznaje ni pisani oblik stranog imena ni njegov stvarni izgovor. Nažalost, prvi prenosioci stranih imena kod nas su često osobe bez potrebnih jezičkih znanja, tako da pogrešne transkripcije nisu nikakva retkost. Dosta je imena koja su se definitivno ustalila s pogrešnim izgovorom (npr. Presley, kod nas primljeno kao Prisli, dok je stvarni izgovor Presli).
RJN:
IZVORNO PISANJE: U naučnim i stručnim tekstovima, strana imena iz jezika s latiničkim pismom treba navesti u izvornom obliku, jer bez tog oblika nije mogućno konsultovanje stručne literature, prevođenje na strane jezike, dopisivanje sa strancima itd. …
