Па нисам ја рекао „само ИПА”, него „ИПА + прилагођавање”. Дакле /y/ → /и/, /œ/ → /е/, /ø/ → /е/, /ɑ̃/ → /ан/…
Проблем с турским је што није устаљен модеран систем прилагођавања вокала/консонаната, а не што се руководимо изговором.
Problem s turskim jeste u tome što još niko nije seo i napisao pravila za prenošenje njihovih glasova u srpski. Da jeste, taj neko bi uzeo lepo sikiricu, pa bi presekao i napisao: ovaj glas u turskom se predstavlja uvek kao G prema izgovoru (ili kao Đ, prema tradiciji) i gotovo. I onda ne bi bilo problema. Ali, to je naravno vrlo težak i mukotrpan posao. Vidiš da ni za skandinavske jezike nemamo sva pravila, da smo već našli mnogo toga što je nedorečeno i nema u pravilima. Plus, ja vidim da se prof. Rajić zapravo još uvek koleba oko toga da li da se prikloni izgovoru ili tradiciji, a to je onda kao i da nemamo pravila. Jer, sad ti kaže jedno, sad drugo, uostalom, video si i odgovor koji nam je dao: prema izgovoru ovako treba, ali prema pisanju (tj. tradiciji) ovako. Kakav je to odgovor? Pa da znam kako treba, ne bih pitala. Međutim, dok se on ne odluči, biće tako: svako će pisati kako mu se više dopada, pa ćemo imati više verzija jednog te istog imena, i oba će biti ispravna. A to je po meni, blago rečeno, bez veze, tj. samo stvara haos.
Ja samo hoću da kažem da kad već postoje utvrđena pravila transkripcije, potpuno je izlišno posezati za IPA znacima ako je sve jasno. To samo zbunjuje narod. Jer, ako te neko pita, a gde to piše da mora tako, šta ćeš da mu kažeš? Gde stoji, gde piše da se određeni IPA znaci za fr. glasove prenoste tako i tako? Nigde. Ali zato PIŠE, crno na belo, da se određena fr. slova prenose tako i tako. I tu onda nema dileme. Nema potrebe komplikovati stvari bez potrebe.