(znam, znam, i samom sebi sam više dosadan sa tim plez3), preko preDsjednika, poDteksta, jedaNput, pa do stojim S ćebetom u ruci, koD kuće, straH ga je itd. Mnoge stvari se pišu onako kako se ne čitaju, i obratno, izgovaraju se drugačije nego što se pišu.
Hm, ovoga u drugom redu (s žebetom, kod kuće, strah ga je) ima u svim jezicima, u engleskom konkretno zove se Connected Speech. Reči, izgovorene zajedno u jednom dahu, tj. u normalnom razgovoru, ponekad menjaju svoje uobičajene glasove koje imaju kad se izgovaraju samostalno. To su već visokonaučna pitanja fonologije i fonetike, koje Dan zaista ne mora da zna da bi bio u pravu (jer, fakat jeste da e srpski 99% "po Vuku"). Iako si ti ovde suštinski u pravu (fakat jesi u pravu, jer to tako jeste, predsednik se izgovara precednik, jedanput kao jedamput itd.) ovde ipak govorimo o mnogo manje stručnim, tj. prizemnijim stvarima, a to je kako da baba Miljana razgovara sa svojom prijateljicom babom Smiljanom o španskoj seriji u kojoj se pojavljuje neki opasnik Miguel, a da ga ne zove sve vreme Miguelom nego Migelom.

PS:Apropo sve ove priče i naše borbe za transkripciju ne bi li ŠNM naučile pravilan izgovor stranih imena, setih se jedne zgode. Moj eks se zove Andres. Tako se i piše na španskom. U doba kad sam se udala prikazivale su se već uveliko hispanoameričke sapunice, tako da je naša javnost manje više bila upoznata sa španskim imenima, između ostalog, i sa imenom Andres. Međutim, iz nekog meni apsolutno nepoznatog razloga, sve majke mojih drugarica zvale su ga Andreas. Ponekad ni transkripcija, pa čak ni slušanje originala nije dovoljno, narod transkribuje onako kako mu se ćefne, i ti tu ne možeš ama baš ništa!
