Није немоћ програмера, могу се и много сложеније ствари. Али немају сви језици чврста правила транскрипције, па ти ако хоћеш — изволи, унеси сва енглеска имена и транскрибуј их према Прлетовим табелама, па подели с нама. Добићеш програм за пет минута. Или не мораш сва, само онај безброј имена за која постоји по неколико ИПА записа, чак и за имена многих јавних личности постоји по неколико ИПА записа који се не транскрибују сви исто, па ваљда треба написати програм да претражи Јутјуб у том случају и разазна како носилац имена изговара своје име, или му пошаље мејл са молбом да одговори како се чита његово име…
Samo kažem da to što se sad ne može napraviti kakav algoritam ne znači da ga nije moguće napraviti uopšte.
Moguće je i za engleski (mada je dosta složenije) napraviti algoritam koji bi pravilno transkribovao makar domaća engleska imena (znači, ona germanskog i verovatno i francuskog porekla). Za ova novija što su skoro ušla u engleski, taj algoritam ne bi radio, ali ne kažem da nije nemoguće i za njih napraviti drugi algoritam. (Jezik je sav u algoritmima, svaki jezik! Ne zaboravimo to.)
Kako je moguće? Pa, na primer, ovako — engleski se ranije pisao kao i srpskohrvatski, po fonološkom principu. To znači da su ranije postojali mnogo postojaniji odnosi između čitanja i zapisa i u engleskom. Onda su se, tokom vremena, naravno dogodile neke glasovne promene, i engleski se danas drugačije govori, ali se pravopis nije menjao, ostao je isti kao što je bio tada. Zato je u engleskom danas taj haos — maltene nikad ne znaš kako se neka reč čita, ili znaš ali nisi sasvim siguran; jer engleski pravopis naprosto nije ispratio promene u govornom jeziku.
Međutim, mi znamo koje su to glasovne promene. Znamo kako se engleski čitao tada pre glasovnih pomaka, i znamo kako su onda nastupale promene koje su dovele do njegove današnje fonologije. Šta je potrebno uraditi? Potrebno je samo napraviti prost algoritam koji će današnje engleske foneme vratiti nazad u njihove starije izvore koji sasvim lepo i zgodno odgovaraju pismu. Problem rešen.
Kako? Pa prosto. Imam zapis imena, koji se nije menjao s vremenom. Naučim program kako da tome zapisu dodeli staroenglesko čitanje, sastavim algoritam kojim slovima odgovaraju koje izvorne foneme. Sledeći korak je samo da te izvorne foneme opet propustim kroz algoritam glasovnih promena koje su se dogodile u engleskom, simulirajući istorijski razvoj engleske fonologije. I voilà — imam pravilno današnje čitanje toga imena, tj. imam IPA zapis! Poslednji korak je najprostiji algoritam koji je i Bruni napravila na sajtu SJA — samo taj IPA zapis propustim kroz Prćićeve tabele, i — eto mi transkripcije! I tako može svako domaće anglosaksonsko ime.
Jedino što je to dosta složeno; ali
nije nemoguće, to je bitno. (Pa i ta novija imena kad ulaze u engleski jezik, prilagođavaju se njegovoj fonologiji po nekom jezičkom „algoritmu“ engleskoga jezika, ne izgovaraju ih anglofoni tek tako nasumice; dakle mogao bi se i za njih napraviti nekakav program. Jer je svaki ljudski jezik uvek sav u algoritmima, i uvek funkcioniše po njima.)
Okej, nekad ne mogu doći do podatka kako se neko ime uopšte izgovara, pa jurim nosioca, jutjub i sl. To ni program neće moći, naravno. Ali za glavninu imena i za
sve jezike, odgovorno tvrdim, uvek postoji neki algoritam, samo ga se treba setiti.
